o-Tokyo: Dan 11. Crveni vojnik

Autobus kojim putujemo davno je bio mlad, a izgleda i cesta po kojoj idemo. Pokušavamo jesti, ali toliko poskakujemo na sjedalima, da su turbulencije u avionu mala beba za naš bus. Moskva i ostali gradovi se obnavljaju i grade. Na ovoj cesti kao da je vrijeme stalo. Stajemo i mi. Toalet. E baš mi to treba! Zgrada izvana ne djeluje uređeno, vjerojatno su samo čučavci. Stojim u redu i čudim se zašto se toliko dugo čeka. Onda ugledah tetu kako od svakog korisnika naplaćuje wc. Eto ga na! Čučavac usred ničega i još ga moram platiti. 15 rubalja odrasli, 10 djeca. Uspjela sam naći po džepovima 7,5. Ostatak smo potrošili u Ulan Udeu misleći da nam rublje više neće trebati. Objašnjavam teti da stvarno moram na wc, ali to je sve što imam. Nevoljko uzima novce i daje mi 2 listića wc papira u ruke. Ne znam bih li dobila koji listić više da sam platila punu tarifu.

Bus se ponovo popunjava i uskoro bismo trebali krenuti. Ispred njega sjedi djedica u tradicionalnoj mongolskoj odjeći i spokojno puši. Nosi kožne čizme povijena špica i široki zeleni mantil. Spreman popeti se na konja i odjahati u stepu. Već su svi ostali u autobusu i čekamo, a on puši svoju cigaretu bez žurbe. Nitko ne prigovara, svi smireno čekaju. Konačno ustaje, polako ulazi u autobus i krećemo.

Mongol, a puši k'o Turčin

Ukrasne čipke na prozorima ponovno poskakuju dok polako napredujemo prema Mongolskoj granici. Pokušavam zaspati, ali ne ide. Taman kada počnem tonuti u san počne mi po glavi puhati hladan zrak iz klima uređaja. Već sam ga isključila i nije mi jasno zašto opet puše. Onda sam ugledala djeda Mongola iza sebe u odjeći prikladnoj za ledene pustinjske noći. Njemu je vruće. Mi sjedimo u kratkim rukavima. Kraj je srpnja.

Natezanje oko klima uređaja traje do granice. Tamo stižemo oko dva sata u noći. Nemamo što prijaviti i oko nas su uglavnom Mongoli, pa se nadamo da ćemo brzo proći. No, tjeraju nas da uzmemo sve stvari i iznesemo ih iz autobusa u kontrolnu zgradu gdje sve provlačimo kroz rentgenski uređaj. I tako na obje granice. Dva sata pregledavanja i opet u bus. Nisu nam našli ništa sumnjivo.

Samo što smo prešli granicu opet stajemo. Altan Plaza. Mongolska verzija shoping centra. Prvo sam mislila da samo stajemo na napušteni parking. Nekoliko slova neonskog znaka koji predstavlja naziv centra stidljivo treperi na pročelju zgrade. Oko nas se brzo okuplja čopor pasa lutalica u potrazi za hranom. Ostali putnici izlaze iz busa i ulaze u zgradu. I mi ih pratimo. Nije mi jasno što ćemo tamo naći u pola 4 ujutro. Nakon ulaznih vrata dolazimo do predvorja bez ijednog komada namještaja. Iza jednih vrata dopire miris hrane. Kažu da je to restoran. Hrana je karakteristična za stočarski kraj. Puno mesa, najviše ovčetine, malo povrća i slani čaj. Druga vrata predstavljaju wc i to besplatan! Odlučujemo se preskočiti večeru i ostacima naših sendviča hranimo pse lutalice. Nakon još malo lutanja po polumračnom hodniku otkrivamo da su još jedna vrata otvorena. Trgovina.

Slabo divanim mongolski

Mongolski novac je tugrik. Mi ga nemamo, ali srećom prihvaćaju eure. Pokušavam razaznati natpise u trgovini, ali je to gotovo nemoguće. Mongolski jezik nije sličan niti jednom nama bliskom jeziku. Iako imaju svoje pismo, uglavnom se služe ćirilicom, ali niti to ne pomaže, jer su riječi nerazumljive. Uzimamo tradicionalni mongolski napitak. Sok od nekakvih bobica - "buckthorn juice“. Navodno je bogat vitaminom C. Vraćamo se u bus i uspijevam ponovno zaspati.

Budim se sa suzama u očima i peckanjem u grlu. Dok sam spavala mongolski čiča je odvrnuo klimu na maksimum. Sinusi su platili cijenu. Jutro je svježe, a kroz prozor vidim samo nepreglednu ravnicu.

Prostranstvo i konji

Nigdje ne vidim drveće. Samo pašnjaci i tu i tamo koji ger. Tradicionalni mogolski šator u obliku valjka većini ljudi poznatiji je po ruskom izrazu - jurta, ali Mongoli imaju svoj naziv – ger. Stoljećima su bili nomadi. Selili su se po stepi skupa sa svojim konjima i ostalim životinjama. Mongolija je većinom poput kamene ploče prekrivene slojem škrte zemlje. Uglavnom pijeska. Skoro pa pustinja. Štoviše, jedna od najpoznatijih svjetskih pustinja – Gobi, dijelom je u Mongoliji. Po veličini je peta pustinja u svijetu. Teško je bilo na jednom mjestu naći dovoljno trave za ishranu drugih životinja, pa se nomadski način života zadržao ovdje duže nego u nekim drugim krajevima. No, mnogim Mongolima se očito taj oblik nesputanog života svidio, pa vlasti s velikom mukom pokušavaju ljude zadržati na jednom mjestu. Prisiljavaju ih da rade kuće i žive sjedalačkim načinom. Ne daju se Mongoli. Nerijetko se može vidjeti dvorište s klasičnom kućom i ger pored njega. Najveći grad je Ulan Bator ili u prijevodu crveni vojnik.

Interpolacija stare jezgre sa šumom nebodera.

Mi smo se također smjestili u ger. Naš je bio na vrhu zgrade hostela. U starom dijelu Ulan Batora s pogledom na novi, moderni koji je u posljednjih pet godina dobio dvadesetak nebodera. Grad brzo mijenja vizuru i sve više se uklapa u monotonu sliku modernih gradova od metala i čelika. No, nešto je posebno. Njegovo održavanje je prilično neobično za naše poimanje grada. Posađena trava rijetko gdje se kosi. Neobično izgledaju prilazi zgradama s travom visokom oko pola metra. Općenito, nigdje se ne primjećuje da se zgrade održavaju. Potpuno drukčije im djeluje vozni park. Otprilike trećina automobila su Toyote Prius, dakle hibridni automobili, a velika većina ostalih vozila su uglavnom terenska vozila. Navodno izvan Ulan Batora nema puno kvalitetnih cesta, pa su takvi automobili neophodni. Za razliku od zgrada i okućnica, prema automobilima se odnose s puno pažnje. Kao da su svoj odnos prema konjima preslikali na automobile.

Tu negdje je naša ulica

I nama treba auto, jer želimo obići nacionalni park Tereljž. U gradu postoji samo jedna rent-a-car agencija – Sixt. Prvi pokušaj da pronađemo poslovnicu agencije završio je tako da nas je teta koja radi na informacijama uputila na šesti kat shoping centra! Onda smo je probali naći pomoću programa za navigaciju. Mjesto gdje nam GPS pokazuje da bi trebala biti rent-a-car agencija sada ima samo zahrđali znak na kojem piše Sixt.

Sixt motorcar. Kad smo konačno uspjeli
naći poslovnicu, već je bila zatvorena.

Od automobila ni traga. Kamo je mogla nestati tolika poslovnica? Ulazimo na benzinsku stanicu u blizini i pokušavamo saznati novu lokaciju. Prvo optimistično pitamo na engleskom, iako u Mongoliji još nismo upoznali nikoga tko se služi njime. Zatim pokušavamo na ruskom, ali i dalje nam uzvraćaju samo slijeganjem ramena i odmahivanjem. Već smo htjeli odustati kad nam je prišla jedna simpatična gospođa i ponudila se da pronađe telefonski broj agencije. Nakon par minuta razgovora u kojem smo razumjeli samo „ Sixt, motor car“ i tako jedno deset puta, pobjedonosno nam je tutnula u ruke papirić s telefonskim brojem. Na žalost, agencija je tada baš bila završila s radom, pa ih nismo uspjeli upitati za lokaciju. Saznat ćemo ujutro.

Nedaleko našeg hostela nalazi se i veliki budistički hram. Mongoli su budisti, ali se to ovdje puno manje ističe nego npr. u Tajlandu. Godinama su bili pod utjecajem Rusije, pa se u Ulan Batoru na zanimljiv način sudaraju budizam i kršćanstvo. Naš prvi obrok u gradu bio je upravo u budističkom restoranu i to vegetarijanskom. Ima još vremena za ovčetinu.

Vegetarijanski ručak u budističkom meditacijkom centru. Nudili su jako povoljno neke izlete,
ali smo na vrijeme primjetili da se radi o vjerskim izletima.

Malo nas je al' nas ima

Smjestili smo se u naš ger. Malo smrdi po kozama, ali je vrlo udoban za boravak. U njemu se čak nalazi i mali wc, što nije karakteristično za gerove po stepi. Gosti su svi odreda stranci, a vlasnika smo zatekli kako sjedi na terasi u dresu hrvatske nogometne reprezentacije. Nisam mogla izdržati da ne pitam „Šukera“ gdje ga je nabavio.

„Pa, putovao sam biciklom kroz Slavoniju i u jednom selu su mi poklonili dres.“

Eto kako su darežljivi Slavonci!