Dan 10. Ususret pustinji – Ulan Ude

2:30

Alarm zvoni, a ja nisam ni išla spavati. Budim Branimira da se idemo prošetati po Irkutsku. Noć je svježa. Ipak ima stranaca u našem vagonu (osim nas). Neki Francuzi silaze ovdje. Irkutsk je najveće mjesto uz Bajkalsko jezero. Velik broj putnika na Transsibirskoj željeznici radi pauzu baš ovdje i provodi 2-3 dana obilazeći Bajkal. Mi smo odlučili 2-3 dana odmoriti u Mongoliji. Zato se sada šećemo po Irkutsku.

5:30

Alarm opet zvoni. Prolazimo pored Bajkala. Ne vidi mu se kraj. Vidljivost smanjuje magla koja se vuče preko jezera. Općenito, još nismo vidjeli niti jedan bistar pogled u daljinu, a već je zadnji dan u Rusiji. San me obara.

10:00

Alarm nije zvonio. Mobitel se ispraznio. Branimir me budi, a u pozadini čujem konduktera koji govori da za pola sata počinje sanitarna zona prije Ulan-Udea. To znači da smo na sat vremena od dolaska u stanicu. Žurim se u toalet obaviti sve što trebam prije nego ga zaključaju. Zatim kava, zadnja u vlaku. Gledamo kroz prozor trošne drvene kućice živopisnih boja. Zrak je opet sive boje. Nije nam jasno od čega. Smoga u ovim krajevima nema, jer nema ni industrije. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. Polako otkrivaju turizam.

Dolazimo u Ulan-Ude.

Prvo idemo po naše karte za autobus do Ulan Batora. Kupili smo ih preko lokalne putničke agencije. Žena ne govori engleski, ali nam je ljubazno na kartu ucrtala mjesto odakle polazi bus. Dok mi pričamo, u prostoriju ulazi zaštitar i gleda u nas. Pa ne djelujemo Branimir i ja tako opasno. Srećom, došao je zbog gospođe. Zaboravila je isključiti alarm kada smo ulazili u prostoriju. Od nje saznajemo i zašto je zrak sive boje. Sjeverozapadno od nas, oko Irkutska, veliki su požari. Nema puno kiše, a i visoke su temperature. Osim toga, pijesak je posvuda oko nas. Kao da smo u predgrađu pustinje. Po mijestu viđamo oglase za dovoz vode i lokalnu djecu kako nose vodu s bunara. Cijene su niže nego u svim dosadašnjim mjestima. Ulan – Ude više podsjeća na Mongoliju, nego Rusiju.

Grad

Glavni grad pokrajne Buryatija. Većina ljudi koje srećemo na ulici sličniji su Mongolima, nego Rusima. Turista nema. Čak i Lenjin na gradskom trgu pomalo sliči na Mongola. Imali smo osjećaj da što smo dalje od Moskve, sve je veća njegova statua. Bili smo u pravu. Baš u Ulan-Udeu nalazi se najveći kip Lenjinove glave na svijetu. Nakon pozdrava Lenjinu, bacamo se u potragu za hranom. Putovali smo cijelu noć vlakom i ovo će nam biti prvi obrok danas. Našli smo lokalni radnički restorančić. Oči su gladne, pa uzimamo puno više nego što možemo pojesti. Sve skupa smo potrošili 80 kn za nas oboje, a nema šanse da sve pojedemo. Ostat će i za doručak.

Na brdu iznad grada nalazi se veliki budistički hram. Idealna prilika da potrošimo dio kalorija. Po podnevnom suncu popeli smo se do hrama i osvrnuli prema gradu. Zadnji pogled na ruske gradove prije nego krenemo u Mongoliju. Siva izmaglica i trošne kućice pripremaju nas na ono s čime ćemo se sresti u Mongoliji. Prije polaska, ostaje nam taman dovoljno vremena da popijemo zadnju kavu u Rusiji. Naručujemo je na autobusnom kolodvoru.

Kafić Slon

         Pivo i kava 8,5 kn. Kafić djeluje socijalistički. Interijer 70-ih godina obogaćen LCD televizorom. Konobarica još sve zapisuje u malu bilježnicu. Nevješto pokušava provesti narudžbu i ne zna otvoriti bocu. Pretpostavljam da je studentica koja radi preko ljeta da bi nešto uštedjela. Pozdravila nas je na engleskom, koji je sasvim pristojno funkcionirao dok Branimir nije počeo objašnjavati kakvu kavu bi htio. Uspaničila se i odmah prešla na ruski. Za par minuta ponovo pokušava na engleskom. Vidi se da ima volju s nama vježbati strane jezike. Nema puno gostiju, pa nas ispituje putujemo li doma.

„Ne, idemo u Kinu“ – odgovorih.

„U Kinu?!“ – reče s pojačanim sjajem u očima.

„A odakle ste?“

„Iz Hrvatske“.

„Ooooo.“

Nisam sigurna zna li gdje je to, pa je pitam je li bila ikad u Europi.

         „Ne, ali učim kineski i želja mi je otići u Kinu“.

Djevojka mi djeluje istočnjački. Vjerojatno su njeni preci došli iz Kine u Rusiju u potrazi za boljim životom. Situacija se sada okreće, sve više ljudi želi ići u Kinu. Pohvaljujem njen engleski, želim joj sreću s kineskim i odlaskom u Kinu. Uzvraća mi da je sretna što smo naišli, pa ima s kim vježbati. Kako malo za sreću treba.