Otvaram oči i ugledam Vasilija na izlasku iz kupea. „Wellcome to Krasnoyarsk!“
Ponosno uzviknu. „Spasibo“, jedva uspijevam prozboriti i tonem dublje u san.
Trebala sam izaći u Krasnoyarsku na stanicu i malo se prošetati, ali umor me
shrvao. Budim se tek oko 10 sati. Uskoro ćemo stati na drugoj stanici. Branimir
mi radi kavu i polako se razbuđujem. Kroz prozor gledam izmaglicu iznad livada.
Pokošena trava. Ravnica do kud pogled seže. Na cijeloj ruti ne sjećam se da smo
išli kroz planinske krajeve. Izgleda da ni nećemo. Svuda oko nas je stepa.
Nakon Krasnoyarska nitko nije ušao u naš kupe, tako da smo ostali sami sa
šutljivim cimerom. Izgleda je gotovo s mojim učenjem ruskog. Lijepo je bilo.
Nepodnošljiva lakoća učenja. Svih osam godina učenja ruskog u školi konačno je
dobilo smisao. Nakon skoro 20 godina pauze samo tjedan dana je bilo dovoljno da
se obnovi zaboravljeno i podigne na viši nivo. Valjda neću čekati idućih
dvadeset godina za novu priliku.
Zadnji cijeli dan u vlaku. Bilježim dojmove. Stigao je novi cimer, ali taj
uglavnom spava. Sad smo već uhvatili ritam u vlaku, sve znamo gdje se nalazi.
Koristimo svako stajanje vlaka da protegnemo noge. Dobro bi im došao jedan
vagon za rekreaciju. Čak se usudimo izaći izvan stanice i prošetati po mjestu.
Nazivi su zanimljivi – Kan, Zima... Ljudi na stanicama kupuju hranu. Nije
preskupo ni u vlaku, ali vani je povoljnije. Mi se odlučujemo večerati u vagon
restoranu. Dobivamo „dvojezični“ menu. Naivno biram ribu Omul iz Bajkalskog
jezera. Zaboravljam da u vlaku ne može biti svježa riba. Branimir naručuje
nekakav krumpir-paprikaš i bolje prolazi od mene. Cijene na prvi pogled nisu
visoke. Ta dva jela 100 kn. No, kad su jela stigla zaključujemo da je prava vrijednost
upola manja. Dobivam tri komadića ribe s par listova peršina, a gulaš je slabo
podgrijan. Još smo trebali jelo čekati 20-ak minuta. Eto, ta hrana u
vagon-restoranu skoro da se svela na hranu u avionu.
Večeras je dosta mirno. U ovom vlaku nema baš turista. Broj vlaka je 82.
Navodno, što je veći broj, to je lošiji vlak. Turisti valjda idu malo boljim
vlakovima. Namjestila sam alarm u 2:30. Tada trebamo stići u Irkutsk. Pauza je
40 minuta. Možda možemo prošetati gradom. Još jedan alarm stavljam na 5:30. To
je vrijeme kada bismo trebali prolaziti uz najdublje jezero na svijetu –
Bajkalsko jezero. Nadam se da će bakice uraniti i donijeti dimljenu ribu.
Valjalo bi poći leći.
00:37. Ne spavam. Još nisam umorna. Kava mi je izoštrila osjetila i listam
ispisane stranice papira. Kroz glavu mi prolaze kilometri. Srce mi brže zakuca
kad se sjetim gdje sam. Kao da mi je žao zaspati. Noć je vrijeme kada mi se
kotačići u glavi još brže zavrte. Jedino ih umor može zaustaviti. Sve vremenske
zone su mi se izmješale. Spavat ću po danu ili iduću noć u busu ili kad se
vratim u Zagreb. Daleki istok se bliži, srce sve brže kuca.
Nema komentara:
Objavi komentar