Svanulo je. Odlično sam spavala! Branimir nije. On se žali da je cijelu noć
bio budan. Tješim ga da može spavati i po danu, još je dug put pred nama.
Naše cimerice se spremaju za pokret. Izlaze u selu Neja. Navodno je to
tipično rusko selo. Dok razmišljam koliko se to tipično rusko selo razlikuje od
tipičnog hrvatskog sela, Branimir ispraća cimerice i grupu turista do izlaska
iz vlaka. Idem još malo odspavati. Možda pomogne brojanje breza. 1. breza, 2.
breza 3. brezzzzzz...
Veći dio dana smo sami u kupeu. Odmaramo, jedemo, pričamo, istražujemo po
vlaku. Internet koristimo samo na stanicama, jer ga nema između naseljenih
mjesta. Velika je Rusija. Na stajalištima vlaka koje traju duže od 2-3 minute
izlazimo van. Lokalne bakice nude gotovu hranu. Piletina s rižom. Još imamo
svoje hrane, pa ovaj put preskačemo kupovinu. Čekat ćemo iduću stanicu.
Uostalom, još ne znam može li se s njima cjenkati, a i da može, ne znam kako.
Konačno nam stiže cimer! Ide skoro kao i mi, do Permouralska. To je stanica
prije Ekaterinburga, gdje mi silazimo. Permouralsk je na transibirskoj
željeznici zadnja europska stanica, a Ekaterinburg prva azijska. Konačno imam s
kime vježbati ruski! Osjetim kako mi neke riječi konstantno nedostaju u
konstrukciji rečenica, pa počinjem raditi svoj mali riječnik. Naš prijatelj mi
pomaže da ga ispunim i brzo se napunila cijela stranica riječi ili „slova“ kako
kažu Rusi. Usput me uči i kako se cjenkati na tržnici iako me malo zbunjuje
zašto napominje da u Rusiji to nije moguće. Kakve su te njihove tržnice? Njemu
je ovo poslovno putovanje. Vraća se kući. Pokazuje mi fotografije svoje
obitelji. Priča o svatovima koje ovaj tjedan priređuje za kćer. Vrijeme brzo
prolazi. Za to vrijeme Branimir je uspio malo i odspavati.
Ponestaje nam hrane i odlučujemo nešto kupiti na idućem dužem stajanju.
Stanica Baležino (ili tako nekako). Hrpa štandova s grickalicama, slatkišima i
kičastim igračkama. K'o da smo na vašaru, a ne na peronu. Naš cimer puši i šeće
se okolo. Mi obilazimo štandove, ali ništa ne kupujemo. Sladoled i čips mi se
ne jedu, a igračke mi ne trebaju. Vraćamo se u kupe i odlučujemo da ubuduće
kupujemo hranu čim nam se ukaže prilika.
Vlak polako kreće, a našeg cimera još nema. Skačem do prozora i vidim ga
kako trči pored vlaka! U panici se ne mogu sjetiti kako se kaže trči na ruskom,
pa vičem „ađin čelovek, ađin čelovek!!!“ i pokazujem rukom na njega. Provodnica
mrtva-ladna pita „što čelovek?“. Vidim da od nje nema nikakve koristi, pa trčim
do vrata. Srećom i drugi su ugledali cimera kako sprinta pored vlaka, pa drže
otvorena vrata i pružene ruke ne bi li ih dohvatio. Vlak ubrzava, a on ipak
uspijeva dohvatiti pružene ruke i dočepati se unutrašnjosti vagona. Uspjeh je
tim veći što je cijelo vrijeme trčao u papučama. Provodnica je sve to ispratila
neveselim pogledom i dok smo se mi zabavljali s akcijom spašavanja izgleda ipak
dojavila situaciji vlakovođi, jer se vlak odjednom usporio i zaustavio. Možda
ipak nije samo „ađin čelovek“ trčao za njim. Kako je cimer trčao za vlakom
mogao bi komotno učlaniti se u naš klub, tempo dobro drži.
Veselo se okupljamo u kupeu i nastavljamo s pričom. Cimer je iz ovog kraja,
pa nam govori o zanimljivostima uralskog podneblja. Približavamo se mostu preko
rijeke Kame. Kama se dugo smatrala jednom od najvećih pritoka Volge. U
zemljopisnim knjigama Kama se opisuje kao jedna od najduljih pritoka (1805 km)
rijeke Volge. Tj. smatra se da se Kama ulijeva u Volgu. Nedavno su dokazali da
je slučaj obrnut. Na ušću dvije rijeke, Kama je po svim parametrima veća rijeka od
Volge i zapravo bi se njihov daljni zajednički tok trebao zvati rijeka Kama. No,
zbog toga što je, povijesno gledano, Volga bila puno poznatija, dalje nastavljaju
kao rijeka Volga. Navedeno ušće se nalazi u blizini grada Perma. Iako je Kama jedna
od najvećih značajki grada, jer se proteže 70 km uz rijeku, mene je
zaintrigirala jedna druga zanimljivost. Grad Perm je jedno vrijeme nosio naziv
Molotov, prema sovjetskom političaru Vyacheslavu Molotovu. Naziv grada
je dobio za zasluge od Sovjetskog saveza. No, za neke druge „zasluge“ po njemu
je nazvana Molotovljev koktel. Da, to je koktel koji se ne pije, nego vrsta
oružja. Staklena boca napunjena zapaljivom tekućinom uz nekakv fitilj.
Grad Perm ima milijun stanovnika, kao Zagreb. Sigurno ima neku tržnicu gdje
se mogu kupiti domaći proizvodi od seljaka. E, tu smo konačno ustanovili gdje
se nismo razumjeli oko tržnice. Market u rusiji označava običnu trgovinu, gdje
se ne možete cjenkati, a i proizvodi nisu svježe ubrani. Čarobna riječ je bila
„rnok“ ili po našem tržnica. Još je u vlaku taman dovoljno dugo da me malo
pouči kako sniziti cijenu proizvoda i gdje se u Ekatarinburgu može naći
tržnica. E sad možemo na spavanje, spremni smo za život u Rusiji!
Opet
svi idu spavati, a ja ostajem budna. Ne mogu spavati. Trnci mi prolaze pod
kožom od uzbuđena. Idem daleko od doma, a kao da se vraćam kući. Imam osjećaj
nečeg velikog. Nisu to kilometri i nepregledni nizovi breza. Osjećam kao da me
na kraju čeka nova prekretnica. Slatko isčekivanje.
Nema komentara:
Objavi komentar