Buđenje bez alarma, napokon! Današnji plan je pogledati šire moskovsko područje. Prije toga kupaonica, kava, wc. Kad smo kod wc-a, tu smo doživjeli najveći kulturološki šok u Rusiji. Pri ulasku u Hostel, ljubazna teta nam je pokazala našu sobu, kupaonicu, mikrovalnu, frižider, peglu... neke stvari od toga nam ni ne trebaju. U kupaonici nam je posebno napomenula da ništa ne bacamo u wc školjku. Nema problema, nećemo ništa osim wc papira. I tako, nakon kave odem ja na wc, obavim sve što trebam, pustim vodu i malo se zagledam u obavijest na zidu. „Ne bacajte wc papir u školjku, kazna je 5000 rublji“, na ruskom. Prvo sam posumnjala u svoje razumijevanje ruskog, jer kud bih trebala stavljati upotrebljeni wc papir. Onda sam našla obavijest i na engleskom, a i mjesto gdje odlažu papir, u kantu za smeće. E pa sad, taj koncep odlaganja papira nije mi baš najbolje sjeo. Kao prvo, nepojmljivo mi je da se u Moskvi tako nešto radi, kao drugo, sad više nije bilo povratka, voda je puštena. Zatim sam čula zvuk motora iza školjke i ugledala nekakvu pumpu. Već sam vidjela kako će taj papir zaštopati pumpu i ode 500 kn. Za te pare sam mogla odsjesti u hotelu s povećim brojem zvjezdica i bacati papir u školjku koliko god hoću. Još jednom sam oprala ruke uz osluškivanje motora. Jesu li ti zvukovi motora normalni ili je već počeo krahirati?
Što je tu je, idemo u grad. Prilazimo stanici metroa kad na razglasu čujem
obavijest: „Stanica metroa Krasnie vorota je danas zatvorena zbog remonta“.
Kartu i kompas u ruke i idemo na Komsomolskayu.
Naš cilj je zapravo Vorobyovy Gory (Vrapčeva gora). Nešto kao moskovski
Maksimir, ali na brdu. Ima i mali vidikovac s kojeg se može vidjeti dobar dio
Moskve. Dok se penjemo, šećemo se poučnom stazom i učimo o biljkama moskovskog
kraja. Problem je što, na moju sramotu, ne znam baš prepoznati ni biljke
domaćeg kraja, ali evo, brezu sam prepoznala! Na vrhu gore nalazi se plato i na
njemu konstrukcija koja neodoljivo podsjeća na skijašku skakaonicu. Šteta što ne
možemo gore. Sigurno bi vidjeli cijelu Moskvu i okolicu. Zadovoljavamo se
vidikovcem u nastavku platoa. Natiskalo se dosta ljudi. Dolaze autobusima.
Uglavnom azijati. Ističu se sa svojim kišobrančićima koji ih štite od sunca.
Nije me baš impresionirao pogled. More zgrada koje u daljini nestaju u
izmaglici. Par fotografija i okret.
E onda smo ugledali nešto zanimljivo, barem meni. Sveučilište Lomonosova.
Upečatljiva glavna zgrada Sveučilišta namamila nas je da se prošećemo
Akademskim gradom. Za one koji ne znaju, prema ruskom pisanju Lavoisier je
„mala beba“ spram Lomonosova. Imam negdje i knjižicu tiskanu 40 i neke godine
kao prijevod ruskog izdanja. Ocrnili su u njoj Lavoisiera kao da je najcrnji
lopov, a Lomonosova slavili kao ruskog genija. Nešto kao sukob Tesla - Edison.
U aleji bista značajnih likova uz Lomonosova prepoznajem i Mendeljejeva. Da,
znam da sam na odmoru i odlučila sam predahnuti od posla, ali ovdje se stvarala
povijest!
Obišli smo glavnu zgradu i idemo do
sljedeće metro stanice. Dobrim dijelom puta se srećemo s peračem ulice. Za
sutra je najavljena kiša, ali čovjek neumorno zalijeva nogostupe. Taj detalj
smo primjetili i dan prije u centru Moskve, a aktualna je i priča od prije
nekoliko dana. Jedan vozač kamiona za pranje ulice postao je vrlo popularan
kada je u vrijeme najvećeg pljuska, kakav već dugo ne pamte u Moskvi, prao
ulice. Kakva fokusiranost na posao.
Sljedeće odredište je muzej kosmosa, tj. svemira. Dječiji san mi je bio da
postanem kosmonautkinja, tj. astronautkinja. San se urušio kad sam dobila prvu
plombu na zubu. Navodno ih kosmonauti ne smiju imati. No, fascinacija svemirom
ostaje. Star Trek mi je i dalje omiljena serija, a tko zna, možda ćemo u
budućnosti i mi nekosmonauti moći putovati u svemir. Ovako kao što sad putujemo
vlakom. Kupim kartu online i eto mene pored rakete. Vjerojatno će se morati
malo ranije doći, kao za avion, ali nema veze, svemir je to. Kao da smo birali,
pogodili smo treću nedjelju u mjesecu, dan kada je posjet muzeju besplatan.
Nakon prolaska cijelog muzeja, našli smo se u trgovini suvenirima. Iako mislim
da te trgovine u muzejima imaju previsoke cijene, spremna sam ostaviti pare za
suvenir s Valentinom Tereškovom, idolom iz astronautske faze. Nude mi cijelu
paletu proizvoda s Gagarinom, čak imaju i Belku i Strelku, ali eto, baš
Valentinu njet. Tj. imaju jednu značku gdje je nacrtana. Gledam značku, neka
crvenokosa djevojka s dugom kosom, ni blizu Valentini. E, ne dam pare za to!
Na vidikovcu smo vidjeli zgrade Moskva citya – modernog dijela Moskve, pa smo se uputili tamo. To
bi bilo nešto kao moskovski Manhattan. Niz divova od metala i stakla uzdižu se
jedan do drugog. Kao da se nadmeću koji je veći i fascinantniji. Svaki
drugačijeg dizajna. I to je to. Fascinantno je, ali prazno. Ljudi tu ne žive, a
još se grade novi neboderi. Za koga? Shopping centri i kino dvorane rade.
Izgleda da se ono malo ljudi skupilo zbog njih. Nama je ulazak među te gorostase
izgledao kao u filmu I legend. Nisam se bojala da će izletjeti zombiji iz
skrovitih mjesta, ali nisam se ni osjećala kao da sam u Moskvi. Idemo doma
spavati. Sutra nas čeka još jedan dan u Moskvi, a onda vlak!
Napomena:
fotografije slijede kada se dokopamo boljeg interneta.
Nema komentara:
Objavi komentar