Dan 4. Mogli bi nešto pojesti

Odlučilo nebo da potopi grad. Baš sam se ovo jutro namjerila na trčanje. Alarm zvoni, a u pozadini čujem zvuk kiše. Nema veze, što je par kapi za mene. Gledam kroz prozor, ima puno više od par kapi. Pljusak! Ne pokazuje namjeru uskoro stati. Predvečer idemo na vlak, tako da nemam kad sušiti tenisice i odjeću. Okrećem se na drugu stranu i nastavljam spavati. Doručak, tuširanje, pakiranje. Do 12 moramo izaći iz sobe. Ovo popodne je zadnja prilika za istraživanje Moskve.
         Nismo još posjetili nijednu tržnicu. Volim taj šušur, ponudu domaćih namirnica, cijenkanje. Problem je što se ne znam cjenkati na ruskom, ali idemo se okušati. Tržnica se nalazi u Dorogomilovo kvartu. Nedaleko od Moskva city-a. Sve je unutra uredno složeno. Ne djeluje mi kao da proizvode prodaju lokalni seljaci. Zapeli su mi za oko štandovi s narom gdje cijede svježi sok. Jedna čaša je 250 rubalja (25 kn). Uz malo cjenkanja spuštam cijenu na 200 rubalja. I to je puno, ali šta je tu je, trebaju nam vitamini. Dalje tražimo po štandovima neko voće kojeg nema kod nas. Sve je isto, jabuke, višnje, trešnje, breskve, nektarine, šljive... Posebno je velika ponuda bobičastog voća, sad je sezona. Odlučujemo se za ogrozd. Kažu da je pun vitamina C, a i njega ne jedemo tako često. Trgovac od kojeg kupujemo je Uzbekistanac iz Samarkanda. Alisher, kolega s fakulteta je iz Samarkanda. Htjedoh ga pitati zna li Alija, ali sam se sjetila da je Samarkand jedan od većih gradova u Uzbekistanu. Odustala sam od pitanja. U Rusiji nema imigranata koji su došli u nedavnom imigrantskom valu u Europu, ali ih ima dosta iz istočnih i centralnih dijelova Azije. Kinezi, bivše sovjetske republike, Afganistanci... Cijela Azija se miješa u Moskvi.

Nakon tržnice idemo se prošetati do najvećeg moskovskog parka – Gorky park. Idealno za bijeg od gradske vreve. Jedemo ogrozd i nektarine i ubijamo vrijeme do ručka. Branimir je malo legao uz fontanu odmoriti. Ja gledam klince kako igraju stolni tenis i mislim kako bih trebala uključiti rekete u neko buduće putovanje. Karte mi stoje u ruksaku nekorištene. Zapravo ni ne znam kakve kartaške igre igraju Rusi. Možda sam umjesto karata za belu trebala ponijeti one za remi.

Poklopilo se da nam je danas prva godišnjica braka. Branimir me vodi na ručak/večeru. Par sto metara od Kremlja. Restoran je ukrajinski – Taras Buljba. Prisjećam se tog lika iz književnosti. Ima upečatljivo prezime. Hrana najbolja do sad. Teleći ražnjići za prste polizati. Kad smo naručili punjenu papriku mislili smo na maminu verziju punjenu mljevenim mesom i rižom u umaku od rajčice. Ova je bila punjena komadićima piletine i prelivena zapečenim sirom. Može i tako. Uz to smo naručili i odreske s nekakvom pjenicom. Sve je fino, jedino mi nedostaje octa u salati. Rusi ga izgleda ne koriste baš za svježe salate. Uglavnom stavljaju umake s majonezom ili nekom drugom masnoćom. Od začina dominira kopar uz celer i luk. Za desert naručujemo dvije torte – Moskva i Kijev. Nisam ljubiteljica torti, pa nisam mjerodavna za komentiranje. Ostalo je Branimiru i za sutrašnji doručak. Za piće naručujemo kvas. Prodaju ga posvuda po gradu u malim cisternama, pa da ga probamo. Osvježavajuće piće s okusom kvasca. Votka? I nju smo naručili, ali mi nije sjela. Branimir je išao na sigurno i naručio nekakvu s brusnicom. Njemu je bila fina. Ja sam se ohrabrila i naručila votku s hrenom i medom. What a mistake to make! Popila sam je čisto iz dezinfekcijskih razloga, ali da imam doma bocu takve, vjerojatno bi služila kao otapalo. Nešto slično sam svojevremeno pila u Wurtzburgu – Wormer Erpl, tako nešto. Kratko flambirano piće s tabaskom. Možda je bila votka. Osim ljutine nisam ništa drugo osjetila. Dakle, asocijacije na Rusiju: hrana – kopar, piće – votka.

Još jedna šetnja do Crvenog trga za oproštaj od Moskve i idemo na vlak. Stanica Yaroslavskaya. Unutar stanice je zagušljivo i vruće, pa idemo po prtljagu. Čovjek na čuvanju nas se sjeća, pitali smo ga oko podne govori li engleski. Sada je znao reći hello i good bye! Potrudio se, nema što! Pola sata je do polaska vlaka, a još ne znamo s kojeg perona kreće. Ja čuvam stvari dok Branimir obilazi perone ne bi li ga našao. Trči nazad, to je to, pronašao ga je, konačno se ukrcavamo!

Kompozicija od 20-ak vagona. Mi smo u sredini 10. vagona. Kupe je strateški odabran, jer se u blizini nalazi utičnica za struju. Naš kupe je 2. klase. Ima 4 kreveta. Postoje još 1. i 3. klasa. Prva klasa ima dva kreveta i svoju malu kupaonicu u kupeu, ali osim što je skuplja, nema društva u njoj. 3. klasa ima i previše društva. 54 kreveta u istoj prostoriji – vagonu. Za maturalac i više nego dovoljno. Treći razred ima i najpovoljniju cijenu. Branimir se brinuo oko buke u takvom smještaju, pa smo kupili karte za 2. klasu. Osim kreveta, u kupeu imamo još mali stolić, noćne lampe i prostor za odlaganje prtljage. Za one koji spavaju na katu postoje i male ljestve na izvlačenje. U hodniku se nalaze 3 utičnice za struju po vagonu. Mi smo ponijeli razdjelnik, pa se može istovremeno puniti pet mobitela na jednu utičnicu. To bi trebalo biti dovoljno. Na krajevima hodnika nalaze se toaleti – dakle 2 po vagonu. U srednjoj školi sam se navozala po vlakovima i znam kako se pušta voda (na pedalu), ali se ne sjećam posebnog sistema za puštanje vode iz pipe. Prvo sam mislila da su zatvorili vodu, pa sam otišla do drugog toaleta. Tamo se pojavio isti problem. Odvrće se ventil za vodu, ali voda ne ide. Već sam mislila odustati, ali mi je glupo bilo da ne mogu otvoriti običnu slavinu. Osim toga, umivaonik je bio mokar, znači da ga je netko nedavno koristio. Onda mi se prosvijetlilo! Nekakav pipac na kraju slavine, koji sam već vrtila lijevo desno i rotirala, ovaj put sam gurnula prema gore i voda je potekla! To im je nekakav zaštitni mehanizam od prevelike potrošnje vode.

Otišla sam s Branimirom podijeliti otkriće i srela cimerice u kupeu. Bridget, Nizozemka na agencijskom putovanju europskim dijelom Rusije i Irina, Ruskinja, vođa grupe. Irina isprva misli da smo Rusi. Sve što me je pitala odgovorila sam s „da“. Uvjerljivo zvuči. Nakon toga trebala sam sročiti nešto složenije, e tu je već nastao problem. Srećom Irina zna engleski. Savršeno, baš mi netko takav treba. Možemo pričati ruski, a po potrebi prijeći na engleski.

Vlak je krenuo u 23:05. Evo nas krećemo! Baš se spremam započeti razgovor s Irinom, kad Bridget izjavljuje da bi ona spavala i možemo li ugasiti svjetlo.
         Baba iz Nizozemske je pobijedila. Svi u kupeu spavaju (osim mene). Kroz prozor se izmjenjuju natpisi imena stanica i mrak. Dobro je da nitko ne hrče. Na papir črčkam dojmove s putovanja.

Irina je vođa grupe velike putničke agencije. Super simpa cura koja nam pomaže da se osjećamo domaće. Npr. samovar (ruska inačica kuhala za vodu) se nalazi u svakom vagonu. Možete se slobodno poslužiti vodom. Besplatno. Vrući napitci se poslužuju u prekrasnim čašama s metalnim nosačem. Ako ste običan putnik, morate prvo nešto kupiti da biste dobili čaše. Nama ih Irina donosi odmah, bez ikakve naknade.
           Druga cimerica je iz Nizozemske. Predaje nizozemski jezik imigrantima. Zanimljivo je bilo čuti njena razmišljanja o EU i položaju članica u EU. No, ne politici u moju butigu.

Prošlo je jedan sat. Sad već svi spavaju i po ostalim kupeima. Vani sijeva i pada kiša. Ne čujem grmljavinu, samo klopotanje vlaka po tračnicama, koje mijenja frekvenciju kad uđemo u stanicu. Ne spava mi se. Idem učiti ruski.