Dan 6. Interkontinentalna vožnja biciklom

Jutro je. Kompjuter pokazuje da je 3:36 (moskovsko vrijeme), a mobitel 5:36 (ekatarinburško vrijeme). Svi rasporedi po vlakovima su iskazani prema moskovskom vremenu. Zanimljive su te tablice. Nazivi kolona su napisani na engleskom i ruskom, a sadržaj je isključivo na ruskom. Nije problem pročitati vremena, brojevi su isti u oba jezika, ali za nazive mjesta je malo veći problem. Tko ne zna ćirilicu, sretno mu bilo!

Ekaterinburg je prvi azijski grad na ruti. Ima oko milijun stanovnika. Bratov prijatelj, Rus, kaže da se u njemu ima više za vidjeti nego u Moskvi. Ovisi što koga interesira. Kad bi obilazili sve muzeje, sigurna sam da se ne bi danima mogli maknuti iz grada, no nama je najzanimljiviji dio granica Europe i Azije. Plan je da iznajmimo bicikle i odemo do spomenika na granici. Uz autocestu. Puno turističkih autobusa vozi grupe tamo, ali mi smo baš naumili biciklom. Obzirom da trgovina koja iznajmljuje bicikle ne počinje raditi prije 10, ostaje nam nekoliko sati za istraživanje grada.
         Ovako rano ujutro još ništa ne radi. iznenadili smo čak i uličnog prodavača koji nam radi prvu šaurmu tog dana (slično kebabu, ali s nekom tortiljom umjesto lepinje). Voda za čaj još nije zakuhala, pa idemo dalje. Ulice su prazne. Šećemo se uz rijeku, kroz park, a zatim i geo park. Uralski kraj je bogat rudama, pa su na svakom koraku istaknute goleme kamene gromade. Raj ze geololjubce. Konačno pronalazimo mjesto gdje možemo ovako rano popiti kavu. Makdonalds. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila u hrvatskom McDonaldsu. Nisam ljubiteljica njihove ponude. No, u stranim državama sam vrlo često navraćala u njihove trgovine. U skupim državama (Norveška, Švedska, Švicarska, Japan...) cijene su im prihvatljivije nego u ostalim restoranima. U jeftinijim državama (Kina, Mongolija...) radno vrijeme im je prihvatljivije (ništa drugo nije radilo rano ujutro), wc je pristojan (nisu čučavci i smijem bacati wc papir u školjku), često imaju wi-fi i utičnicu za napuniti uređaje. Ovo nije reklama za njih, hrana im je i dalja katastrofalna, time me nikad nisu uspjeli privući.

Dočekali smo deset sati, pa idemo po bicikle. Shvaćamo da do tamo trebamo pješačiti preko 5 km, ali što je to za nas. Probijamo se kroz prometnice isprekidane radovima. Gradi se na sve strane. Čini se jednakim tempom kao u Moskvi. Gledam usput automobile na cesti. Svaki peti ima volan na desnoj strani auta, a vozi se kao i kod nas, desnom stranom ceste. Zanima me kako ti vozači uspijevaju obilaziti automobile ispred sebe. Isprva sam mislila da su to stranci. Znam da se u Japanu vozi lijevom stranom ceste, pa su im volani desno, ali svi auti koje sam vidjela imaju ruske tablice. Dakle oni pod normalno voze s volanom na „krivoj“ strani. Dobro je da nemaju više prometnih nesreća. Konačno dolazimo do trgovine za iznajmljivanje bicikala – „Velosiped pokrat“. Podrumska prostorija s nekavom ceduljom na vratima. Nema znakova da je itko bio tu u bližoj prošlosti. Iz druge prostorije dopire glas koji govori nešto na ruskom. Uspijevamo se nekako sporazumjeti da trgovina nije trenutno otvorena, nego trebamo zvati broj na vratima. 19,5 kn po minuti, pa ti zovi. Srećom, imamo internet, pa preko Voipa zovemo po puno nižoj cijeni. Nitko se ne javlja. Uz malo surfanja po netu pronalazimo drugu trgovinu. No, što ako ni tamo nema nikoga. Idemo ih zvati. Konačno se netko javio. Jezični izazov nivo 2. Preko telefona ne pomaže gestikulacija rukama. Mladac s druge strane „žice“ mi potvrđuje da rade i da imaju bicikle za nas. Osjećam da nije baš razumio sve što sam mu rekla (kao ni ja njega), ali potvrđujem da stižemo (ne znam ni je li to razumio). Očito nije razumio, jer smo pola sata kasnije opet došli pred zatvorenu trgovinu. Ponavljamo 2. nivo jezičnog izazova i još pola sata kasnije konačno dobivamo naše bicikle. Idemo odpedalirati natrag u Europu!

23:04 po Novosibirskom vremenu U glavi prebirem događaje od današnjeg dana.

Prošli smo oko 15 km pješice i preko 40 km na pedalama. Obelisk između Europe i Azije je bio udaljen „samo“ 20 i nešto km od mjesta gdje smo iznajmili bicikle. To je mali spomenik, a postoji i veći. Srećom pa sam odgovorila Branimira od odlaska do tog većeg jer je udaljen 40-ak km. Skoro u Permouralsku. U Ekaterinburgu je infrastruktura za pješake loša, ali za bicikliste praktički ne postoji! Uključili smo naš program za navigaciju – maps.me i pratili upute. Neprilagođeni rubovi nogostupa nisu nam dopuštali da vozimo brže od 10-ak km na sat. Kad smo izašli iz centralnog dijela Ekaterinburga došli smo u njihov „Kozari bok“. Naselje bez izražene infrastrukture, zanimljivih arhitektonskih rješenja. Nakon vožnjice uz niz sklepanih kuća, cesta se iz asfaltne pretvara u betonske ploče. Ne djeluje nam da te ploče zaista vode na neko smisleno mjesto, ali gps pokazuje da smo na dobrom putu. Oko nas samo ruske šume i livade i zvuk prelaska kotača s ploče na ploču. Nisam se mogla odlučiti djeluje li romantično ili mistično i pomalo jezivo. Romantični osjećaj je nestao kada sam vidjela znak kako je dalje zabranjen pristup i da ulazimo u sanitarnu zonu. Na sve strane bodljikava žica. U glavi mi se već vrtio film o tajnom ruskom laboratoriju gdje proizvode nepoznate viruse kao biološko oružje. Što će im inače sanitarna zona! Odlučujemo se praviti da ne znamo ruski (što nije daleko od istine) i nastavljamo cestom što brže možemo (prije nego nas uhapse). Nismo daleko došli. Kao prvo, došli smo do brda uz koje nisam mogla voziti bicikl. Kao drugo, na vrhu brda su rampa, stražarska kućica i vojna ustanova.

GPS ruta ide točno preko vojnog područja, a nigdje se ne vidi cesta koja bi ga obilazila. Dok smo proučavali kartu prišao nam je čuvar da nas pita što tu radimo. Naravno, nije govorio engleski, pa nam nije preostalo drugo nego ga na ruskom zamoliti za pomoć oko odlaska do spomenika (u nadi da će nas pustiti da prođemo). Nije nam se dalo silaziti s brda i onda ponavljati uspon na nekom drugom mjestu. No, čuvar nije djelovao zainteresirano za naše upite i vratio se do kućice. Još malo smo ostali gledati u kartu na mobitelu (kojoj nedostaje jaaako puno detalja) i već smo se skoro okrenuli nazad. Branimir je najavio da on sada preuzima vođenje, obzirom na situaciju u koju sam nas uvalila. Još sam pokušavala naći neku stazicu kojom bismo zaobišli vojni kompleks, ali ništa se nije vidjelo kroz gusto raslinje. Skoro sam potpisala kapitulaciju oko navigacije, kad se čuvar vratio i ljubazno nam rekao da su ljudi (jednako izgubljeni kao mi) napravili stazicu kroz šumu koja počinje 20-ak metara dalje od nas. Di ćeš bolje! Komarci, koprive, uspon, uska stazica... uživam u svemu dok se probijamo kroz breze. Lijevo od nas je zid s bodljikavom žicom, a ispred nas stazica po kojoj teško vozim bicikl. Nekoliko puta moram stati i prenijeti bicikl preko porušenog drveća na stazi. Broj uboda komaraca se povećava, ali čak mi ni to ne smeta. Oh kako divna vožnja. Branimir je zabrinut hoćemo li ovim tempom stići na vrijeme do granice i još se vratiti nazad. Više mi nije ni bitno. Mala off road avantura je ispunila dan. Koga briga za granice pored ovako lijepe šume! Šume ne poznaju granice.

         Euforija me držala sve dok nismo došli do spomenika. 2 sata i 40 minuta po gradskom asfaltu, seoskom betonu, šumi i otvorenoj cesti. Jedva stojim na nogama. Pijemo vodu i coca-colu da dođemo k sebi. Grupe turista se izmjenjuju, a domaćini za njih priređuju cijeli igrokaz s pjesmom i plesom. Taj dio mi nije toliko zanimljiiv. U mislima mi je još ruska šuma. Svi ti automobili i ljudi kvare moj susret s njom. Kako adrenalin pada tako i ja ostajem bez snage. Čeka nas preko 20 km povratka. Sunce je visoko, a moral nisko.

Branimir me hrabrio cijelim putem nazad. Posebno me motivirao večerom. Zadnjim snagama sam se dovukla do tradicionalnog ruskog restorana, dok je Branimir nosio moj ruksak. Hrana! Inače sporo jedem, ali danas nisam zaostajala za Branimirom. Posebno me razveselilo piće obrodošlice – domaća votka s limunom. Očen harašo!