Dan 13. Mongolski vremeplov

Na mom balkonu  u ranu zoru

Zadnji dan u Mongoliji. Protežem se na krevetu u jurti dok mi u nosnice dopire miris koza. Ni nakon tri dana nisam se naviknula. Izlazim na krov udahnuti svježi zrak. U daljini vidim novoizgrađene stambene zgrade. Mi smo u kvartu koji više sliči na sklepano radničko naselje, nego na glavni grad. U dvorištu umoran pas skutrio se na svojih tri kvadrata prašnjavog tla. Od tolikog mongolskog prostranstva njega baš zadesi sudbina da živi na kratkoj uzici. Suosjećam s njim. Bez naočala škiljim u daljinu i pronalazim nešto za Branimira. U sklopu zemljanih ulica i daskama ograđenih dvorišta nazire se još jedan budistički hram. Već danima mi priča da želi vidjeti procesiju u nekom hramu.

Budistički hram u blizini našeg smještaja

Prvi susret Mongola s budizmom dogodio se u 4. stoljeću, a donijeli su ga kineski redovnici. Kako je među mongolskim narodom snažno bio ukorijenjen šamanizam, budizam se nije dugo zadržao. Novi val širenja budizma na Mongoliju dogodio se početkom 13. stoljeća, kada su ga donijeli redovnici s Tibeta. Vrsta budizma prakticirana u Mongoliji bila je Mahayana s elementima tantričkog budizma. Taj puta se budizam zadržao toliko da je postao službena religija na mongolskom dvoru. Najjači utjecaj na Mongole poklapa se s vladavinom Kublaj Kana čije je sjedište bilo u Pekingu. No, ni to nije bilo dovoljno da se ukorijeni među običnim narodom. Prestankom vladavine Mongola u Kini 1368. godine, iščezava i budizam i ponovno se vraća šamanizam. Takvo stanje zadržava se sve do 16. stoljeća i novog kontakta s tibetanskim redovnicima. Mongolski vladari još jednom prihvaćaju budizam, a šamanizam se čak zabranjuje. Raste broj budističkih redovnika. Slično kao u Europi u srednjem vijeku, hramovi obavljaju ulogu obrazovanja ljudi i razvoja kulture. Razvijaju svoj ekonomski sustav i posjeduju veliko bogatstvo i imanja. Procjenjuje se da je do 19. stoljeća više od jedne trećine muške populacije Mongolije bilo u službi crkve. U 20. stoljeću zbog unutarnjih previranja i političke situacije dolazi do nove promjene uvjerenja i hramovi se zatvaraju. U skladu sa stalnim promjenama, situacija se mijenja i zadnjih nekoliko desetljeća, pa se hramovi ponovno otvaraju za redovnike i znatiželjnike.

Trgovci od malih nogu

Na žalost ulaz u hram se plaća. I redovnici su se prilagodili kapitalizmu. Obzirom da nismo raspoloženi trošiti novce na crkvene ceremonije, idemo dalje. Tražimo neku lokalnu tržnicu. Pronašli smo trgovačku ulicu u kojoj ima sve od igle do lokomotive, osim hrane. Nas baš zanima lokalna mongolska ponuda. Znam da voće i povrće uvoze (škrta zemlja ne daje puno uroda), ali što je s mesom? Dok se sunce nemilosrdno diže i prži, mi i dalje tražimo tržnicu koja je na karti označena kao „Black market“. Pitali smo lokalce, ali nailazimo samo na slijeganje ramenima. Čak su obavili i par telefonskih razgovora ne bi li saznali gdje je ta misteriozna tržnica, ali njeno mjesto saznali nismo.

Iscrpljeni, gladni i pomalo žedni, odlučujemo obustaviti potragu i otići na ručak. Na kraju završavamo u mongolskom fast food restoranu gdje ni hrana, a ni usluga, nisu fast. Gomila mesa s rižom i povrće u tragovima. Uz to slani čaj. Pravog deserta nema. Zapravo ne sjećam se da smo vidjeli niti jednu slastičarnicu u Mongoliji.

Ručak u mongolskom restoranu. Hrpa mesa i zasoljeni čaj

Za kraj našeg boravka odlučujemo posjetiti Zaisan memorijalni centar. Nalazi se u južnom dijelu grada, na mjestu s kojeg puca pogled na cijeli Ulan Bator i okolicu. Spomenik je socijalistički monumentalan, a posvećen je sovjetskim vojnicima ubijenim tijekom 2. svjetskog rata.

Mural unutar Zaisan memorijalnog centra

Na njemu su prikazane slike koje slave prijateljstvo između mongolskog i ruskog naroda. Počinje sa scenama mongolske revolucije iz 1921. godine, kada su mongolski revolucionari uz pomoć Crvene armije izbacili rusku Belu gardu i osnovali Mongolsku narodnu republiku 1924. godine. Početkom 1930-ih, imperijalistički Japan je okupirao Mandžuriju i izbio na mongolsku granicu. To je navelo Moskvu i Ulan Bator na pomisao da Japanci spremaju provalu u Mongoliju i Sibir. Pokrenuti su progoni i čistke u kojima su uklanjani ljudi za koje se znalo ili sumnjalo da su japanski špijuni (ova epizoda na vrlo zanimljiv način opisana je u knjizi Harukija Murakamija – Ljetopis ptice navijalice). Do sukoba s Japancima došlo je 1939. godine. 

Zaisan memorijalni centar. Visok je oko 24 m.

Na mongolskoj granici, kod rijeke Khalhkin Gol sukobile su se japanska Kvantunška armija (koja je vladala okupiranom Mandžurijom u to vrijeme pokrajnom Manžuko) i Sovjetska armija. Pobjedu je odnijela Sovjetska armija, a sukobljene vojske ostale su svaka na svojoj strani mongolske granice sve do 1945., kad je došlo do sloma Japanskog carstva i kraja drugog svjetskog rata. Na spomeniku je prikazana i pobjeda Sovjeta nad nacističkom Njemačkom. Krug se završava sovjetskim ostvarenjima u vrijeme nakon rata, među koja je uvršten i let rakete Sojuz 39 u kojoj se nalazio prvi mongolski kosmonaut Jugderemidiin Gurragchaa (da, tako zvuči mongolski). Unatoč nominalnoj neovisnosti, sve do 1990. godine Mongolija je bila satelitska država Sovjetskoga saveza. Danas Ulan Bator daje podjednaku važnost Moskvi i Pekingu u svojim vanjsko-političkim odnosima.

Nakon vožnje do najvišeg parkinga u podnožju brda, posjetitelji trebaju svladati uspon od 300 stepenica kako bi se popeli do samog vrha, gdje se nalazi spomenik. Oni koji svladaju stepenice, bivaju nagrađeni pogledom na cijeli Ulan Bator i dolinu iza njega, kao i rijeku Tuul koja prolazi kroz grad. Bacamo zadnji pogled na Ulan Bator i vraćamo se nazad do hotela.

Pogled na Ulan Bator sa Zaisan brda

Veliki vojskovođa dijeli ime i sa zračnom lukom u Ulan Batoru

Vrijeme je da se krene prema aerodromu. Kakav bi to bio oproštaj od Mongolije da se još jednom ne prisjetimo njihovog omiljenog vođe. Na krovu zračne luke kočoperi se ime – Chinggis Khaan. Pozdravljamo se s njim i polako pripremamo na večernji let za Peking. Čeka nas Kina.

Mongolske satelitske instalacije

Pazi oštar pas (čuvar našeg hostela).

Šetnja do hrama

Golubovi na trgiću ispred hrama

Odmaranje unutar Zaisan spomenika

U podnožje brda na kojem je Zaisan spomenik, 2003. godine postavljen je sovjetski tenk. Uz tenk se nalazi i mapa koja pokazuje put koji je sovjetska brigada prošla od 1943 (iz Moskve) do pada Berlina 1945. Mjesto oko tenka danas je popularno okupljalište građanja i posjetitelja Ulan Batora. 

Priprema za mongolsku zimu

Malo mongolskih pogleda

Hortikultura u Ulan Batoru

Majstori za hortikulturu

Ulan Bator

Dan 12. U zemlji Džingis-kana

Kada je Marco Polo na svojem putovanju došao u Kinu njome je vladao mongolski vladar Kublaj-kan. Nekad moćno carstvo danas još uvijek ima veliki teritorij, kao 28 teritorija Hrvatske, ali je populacija značajno manja. Prema procjeni iz 2015. godine svega 3 milijuna. Jedna od najrjeđe naseljenih država svijeta.

Mongolija vs. Hrvatska

Bez perspektivne budućnosti, ljudi se vole okretati slavnoj prošlosti. Najpoznatiji od svih mongolskih vojskovođa je svakako Džingis-kan. Posvuda su njegovi spomenici, a zračna luka u Ulan Batoru nosi njegovo ime. S vojskom mongolskih Tatara, u 13. stoljeću pokorio je dobar dio Azije i Europe. Gotovo pola do tada nam poznatog svijeta. Došao je i do naših krajeva. Tako je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV, u bijegu od Tatara, dobio pomoć u Zagrebu i preživio. Zagreb je tada kao neutvrđen grad stradao, te je bio skroz uništen i spaljen. U znak zahvalnosti Bela IV je naselju Gradec na brdu Grič, 1242. godine, izdao Zlatnu bulu, dokument kojim je dodijelio gradu status slobodnog kraljevskog grada. To je ujedno i jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti Zagreba.
Nekih 50-ak km od glavnog grada, nalazi se spomenik Džingis-kanu visok 40 m. Hvale se da je najviši na svijetu, a gdje bi drugdje trebao biti viši nego u njegovoj domovini. U neposrednoj blizini spomenika nalazi se Nacionalni park Gorhi-Terelž, a nacionalni parkovi su razlog zbog kojeg većina turista dolazi u Mongoliju.

Džingis-kan, na mjestu gdje je prema legendi pronašao zlatni bič 

Nepregledna prostranstva promjene u čovjeku percepciju prostora i vremena. S našim iznajmljenim „konjem“ otišli smo na preporučena mjesta u parku. Osobno ne volim takva mjesta gdje ljudi hodaju u hordama od jedne točke do druge i stavljaju kvačice na popisu. Spomenik, stijena neobičnog izgleda, budistički hram, šetnica do njega... Teško da mogu isprazniti glavu na takvim mjestima. U nekom trenutku uzimamo kartu i zapućujemo se na najzabačenije mjesto u parku do kojeg možemo doći autom. Odatle biramo smjer prema obližnjem vrhu. Penjemo se mimo staza. Konačno mir, livade, monolitne stijene, sunce i oblaci plove nebom... Mogu zamisliti kako je bilo danima hodati po ovakvom terenu. Ljudi nema nigdje u blizini. Ne znam smijemo li mi ovdje biti. Tu i tamo se pojavi neka ograda, ali i njih ignoriramo. Krećući se po nepreglednom terenu čovjek nema što drugo raditi, nego gledati u oblake i razmišljati o smislu života, ljubavi, vremenu...

 Dok oblaci plove

Šamanski oltar

Neobičan prizor prenuo me iz odlutalih misli. Nasred proplanka ugledasmo šator. Indijanski stil, odudara od okolnog prostora. Na vrhu wigwama kočoperi se lubanja domaće životinje. Podsjeća na kravu. Unutar njega hrpa novčanica. Nije nam palo na pamet da ih dotaknemo. Već smo viđali na svetim mjestima ostavljene novčanice. Do 16. stoljeća šamanizam je bio dominantna religija u Mongoliji. Nakon toga je prevladao budizam, tj. lamaizam. Raspadom Sovjetskog saveza religija se ponovno vraća u Mongoliju i to sve više u obliku šamanizma. Nama, pomalo neupućenima, neobično je djelovao šamanski simbol na vrhu šatora. Kukasti križ. Iako u zapadnom dijelu svijeta većinu ljudi svastika asocira na nacizam i brani se službena uporaba, u Aziji je dosta uobičajena. Koristi se kao simbol hinduizma i budizma. Nama je to bio znak da se vratimo nazad. Tko zna što bismo još otkrili da smo nastavili ovim putem. Neke stvari bolje je ostaviti neotkrivene.

Na povratku nailazimo na planinsku riječicu tj. popularnu mongolsku plažu. Voda nije duboka, cca. pola metra. Ljudi se kupaju, djeca ciče od užitka... ili možda ne. Jedan mali neutješno plače. Čim sam ugazila u vodu protrnula sam od hladnoće. Temperatura vode nije viša od 10 °C. Nije mi jasno kako se ljudi kupaju u tome, ali mi je jasno zašto ono dijete vrišti. 

Riječna idila

Plaži prilazi čovjek u terenskom vozilu. Mislim u sebi „Koji primitivac, šta mora parkirati na samoj obali. Hoće li iz auta direktno skočiti u vodu?“. Nešto se raspravlja s lokalcima i gleda u riječicu. „E tako, ne dajte mu da se tu bahati“. Nisam ni završila tok misli, a čovjek stiska gas i ide autom u rijeku. Negdje na pola puta malo je zastenjao, frcnuo je koji kamenčić, ali ubrzo se izvukao iz šljunka i prešao na drugu obalu. Lako, kao da je na konju. Još u nevjerici gledamo za njim, kad dolazi

Amfibija

drugi automobil. Obiteljska limuzina. Malo je oklijevao, ali daje gas do daske, baca se u vodu i uz malo proklizavanja prelazi rijeku. Za njim dolazi Toyota Prius. Hibridni auto s pogonom na benzin i struju. E, ako taj uspije prijeći rijeku s tolikom elektronikom, onda ćemo i mi s našim autom moći bilo kuda. Nakon malo oklijevanja ipak se okreće i vraća na cestu. Šteta, bilo bi zanimljivo vidjeti Prius u borbi s rijekom.

Vraćamo se nazad u grad. Nakon cjelodnevnog truckanja po makadamu, naša limuzina prekrivena je slojem prašine. Počinje kišica i sloj dobiva zanimljiv uzorak slijepljenog blata. Branimir me u par navrata pitao treba li auto biti čist kada ga vratimo, na što sam odmahnula da još nikad nisam prala auto prije vraćana u rent-a-car. Za sve postoji prvi put. Teta nas je gledala prilično iznenađeno kad smo se pojavili. Mislila je da ćemo se provozati samo po Ulan Batoru, pa nam je zato dala luksuznu limuzinu. Nije očekivala da ćemo s njom po prašini i divljini. Nismo ni mi očekivali da će tražiti oko 200 kn za pranje auta, pa smo se dogovorili da ga sami odemo oprati. Autopraonica nije mogla biti u manjoj i uvučenijoj gradskoj uličici, pa nam je trebalo „samo“ tri kruženja oko kvarta u doba najvećeg dnevnog kolapsa, da pogodimo dvorište. No, azijska poslovnost se uvlači i u ove krajeve. Mlada čistačica trči oko auta i vrlo brzo ga dovodi do besprijekorno čistog stanja. Pred nas stavlja ručnik na pod, kako ne bismo ugazili u vodu prilikom ulaska u auto. Kakav tretman!

Nakon uspješnog vraćanja auta, idemo u još jednu šetnju po Crvenom vojniku. Što ćemo danas za večeru? Ajmo probati ovčetinu!

Mongolska cesta. K'o da ideš u Samobor!

Još malo prijevoza

Dokotrljali smo se do najpoznatije stijene u parku - Turtle rock

Volim trčanje

Prolaz kroz koji mogu proći samo odabrani

Ljetna kuhinja

Novo naselje gerova, specijalno za turiste

Kamo ovo vodi?

Pare za pretke

Najava budističkog hrama

Šetnica do hrama

Mongolski grafiti

Cijela dolina okrenula se turizmu

U srce parka vodi nova cesta. Najbolja na koju smo naišli u Mongoliji.

Cvjetne livade

Mislim da ova staza ne vodi dalje

Škrto mongolsko tlo

Od 12 vrsta dinosaura predatora, 8 ih je nađeno u Mongoliji

Nije dinosaurovo, ali ipak treba paziti

Osvježenje za kraj

Dan 11. Crveni vojnik

     

     Autobus kojim putujemo davno je bio mlad, a izgleda i cesta po kojoj idemo. Pokušavamo jesti, ali toliko poskakujemo na sjedalima, da su turbulencije u avionu mala beba za naš bus. Moskva i ostali gradovi se obnavljaju i grade. Na ovoj cesti kao da je vrijeme stalo. Stajemo i mi. Toalet. E baš mi to treba! Zgrada izvana ne djeluje uređeno, vjerojatno su samo čučavci. Stojim u redu i čudim se zašto se toliko dugo čeka. Onda ugledah tetu kako od svakog korisnika naplaćuje wc. Eto ga na! Čučavac usred ničega i još ga moram platiti. 15 rubalja odrasli, 10 djeca. Uspjela sam naći po džepovima 7,5. Ostatak smo potrošili u Ulan Udeu misleći da nam rublje više neće trebati. Objašnjavam teti da stvarno moram na wc, ali to je sve što imam. Nevoljko uzima novce i daje mi 2 listića wc papira u ruke. Ne znam bih li dobila koji listić više da sam platila punu tarifu.

Bus se ponovo popunjava i uskoro bismo trebali krenuti. Ispred njega sjedi djedica u tradicionalnoj mongolskoj odjeći i spokojno puši. Nosi kožne čizme povijena špica i široki zeleni mantil. Spreman popeti se na konja i odjahati u stepu. Već su svi ostali u autobusu i čekamo, a on puši svoju cigaretu bez žurbe. Nitko ne prigovara, svi smireno čekaju. Konačno ustaje, polako ulazi u autobus i krećemo.

Mongol, a puši k'o Turčin

Ukrasne čipke na prozorima ponovno poskakuju dok polako napredujemo prema Mongolskoj granici. Pokušavam zaspati, ali ne ide. Taman kada počnem tonuti u san počne mi po glavi puhati hladan zrak iz klima uređaja. Već sam ga isključila i nije mi jasno zašto opet puše. Onda sam ugledala djeda Mongola iza sebe u odjeći prikladnoj za ledene pustinjske noći. Njemu je vruće. Mi sjedimo u kratkim rukavima. Kraj je srpnja.

Natezanje oko klima uređaja traje do granice. Tamo stižemo oko dva sata u noći. Nemamo što prijaviti i oko nas su uglavnom Mongoli, pa se nadamo da ćemo brzo proći. No, tjeraju nas da uzmemo sve stvari i iznesemo ih iz autobusa u kontrolnu zgradu gdje sve provlačimo kroz rentgenski uređaj. I tako na obje granice. Dva sata pregledavanja i opet u bus. Nisu nam našli ništa sumnjivo.

Samo što smo prešli granicu opet stajemo. Altan Plaza. Mongolska verzija shoping centra. Prvo sam mislila da samo stajemo na napušteni parking. Nekoliko slova neonskog znaka koji predstavlja naziv centra stidljivo treperi na pročelju zgrade. Oko nas se brzo okuplja čopor pasa lutalica u potrazi za hranom. Ostali putnici izlaze iz busa i ulaze u zgradu. I mi ih pratimo. Nije mi jasno što ćemo tamo naći u pola 4 ujutro. Nakon ulaznih vrata dolazimo do predvorja bez ijednog komada namještaja. Iza jednih vrata dopire miris hrane. Kažu da je to restoran. Hrana je karakteristična za stočarski kraj. Puno mesa, najviše ovčetine, malo povrća i slani čaj. Druga vrata predstavljaju wc i to besplatan! Odlučujemo se preskočiti večeru i ostacima naših sendviča hranimo pse lutalice. Nakon još malo lutanja po polumračnom hodniku otkrivamo da su još jedna vrata otvorena. Trgovina. 

Slabo divanim mongolski

Mongolski novac je tugrik. Mi ga nemamo, ali srećom prihvaćaju eure. Pokušavam razaznati natpise u trgovini, ali je to gotovo nemoguće. Mongolski jezik nije sličan niti jednom nama bliskom jeziku. Iako imaju svoje pismo, uglavnom se služe ćirilicom, ali niti to ne pomaže, jer su riječi nerazumljive. Uzimamo tradicionalni mongolski napitak. Sok od nekakvih bobica - "buckthorn juice“. Navodno je bogat vitaminom C. Vraćamo se u bus i uspijevam ponovno zaspati.

Budim se sa suzama u očima i peckanjem u grlu. Dok sam spavala mongolski čiča je odvrnuo klimu na maksimum. Sinusi su platili cijenu. Jutro je svježe, a kroz prozor vidim samo nepreglednu ravnicu.

Prostranstvo i konji

Nigdje ne vidim drveće. Samo pašnjaci i tu i tamo koji ger. Tradicionalni mogolski šator u obliku valjka većini ljudi poznatiji je po ruskom izrazu - jurta, ali Mongoli imaju svoj naziv – ger. Stoljećima su bili nomadi. Selili su se po stepi skupa sa svojim konjima i ostalim životinjama. Mongolija je većinom poput kamene ploče prekrivene slojem škrte zemlje. Uglavnom pijeska. Skoro pa pustinja. Štoviše, jedna od najpoznatijih svjetskih pustinja – Gobi, dijelom je u Mongoliji. Po veličini je peta pustinja u svijetu. Teško je bilo na jednom mjestu naći dovoljno trave za ishranu drugih životinja, pa se nomadski način života zadržao ovdje duže nego u nekim drugim krajevima. No, mnogim Mongolima se očito taj oblik nesputanog života svidio, pa vlasti s velikom mukom pokušavaju ljude zadržati na jednom mjestu. Prisiljavaju ih da rade kuće i žive sjedalačkim načinom. Ne daju se Mongoli. Nerijetko se može vidjeti dvorište s klasičnom kućom i ger pored njega. Najveći grad je Ulan Bator ili u prijevodu crveni vojnik. 

Interpolacija stare jezgre sa šumom nebodera.

Mi smo se također smjestili u ger. Naš je bio na vrhu zgrade hostela. U starom dijelu Ulan Batora s pogledom na novi, moderni koji je u posljednjih pet godina dobio dvadesetak nebodera. Grad brzo mijenja vizuru i sve više se uklapa u monotonu sliku modernih gradova od metala i čelika. No, nešto je posebno. Njegovo održavanje je prilično neobično za naše poimanje grada. Posađena trava rijetko gdje se kosi. Neobično izgledaju prilazi zgradama s travom visokom oko pola metra. Općenito, nigdje se ne primjećuje da se zgrade održavaju. Potpuno drukčije im djeluje vozni park. Otprilike trećina automobila su Toyote Prius, dakle hibridni automobili, a velika većina ostalih vozila su uglavnom terenska vozila. Navodno izvan Ulan Batora nema puno kvalitetnih cesta, pa su takvi automobili neophodni. Za razliku od zgrada i okućnica, prema automobilima se odnose s puno pažnje. Kao da su svoj odnos prema konjima preslikali na automobile.

Tu negdje je naša ulica

I nama treba auto, jer želimo obići nacionalni park Tereljž. U gradu postoji samo jedna rent-a-car agencija – Sixt. Prvi pokušaj da pronađemo poslovnicu agencije završio je tako da nas je teta koja radi na informacijama uputila na šesti kat shoping centra! Onda smo je probali naći pomoću programa za navigaciju. Mjesto gdje nam GPS pokazuje da bi trebala biti rent-a-car agencija sada ima samo zahrđali znak na kojem piše Sixt. 

Sixt motorcar. Kad smo konačno uspjeli
naći poslovnicu, već je bila zatvorena.

Od automobila ni traga. Kamo je mogla nestati tolika poslovnica? Ulazimo na benzinsku stanicu u blizini i pokušavamo saznati novu lokaciju. Prvo optimistično pitamo na engleskom, iako u Mongoliji još nismo upoznali nikoga tko se služi njime. Zatim pokušavamo na ruskom, ali i dalje nam uzvraćaju samo slijeganjem ramena i odmahivanjem. Već smo htjeli odustati kad nam je prišla jedna simpatična gospođa i ponudila se da pronađe telefonski broj agencije. Nakon par minuta razgovora u kojem smo razumjeli samo „ Sixt, motor car“ i tako jedno deset puta, pobjedonosno nam je tutnula u ruke papirić s telefonskim brojem. Na žalost, agencija je tada baš bila završila s radom, pa ih nismo uspjeli upitati za lokaciju. Saznat ćemo ujutro.

Nedaleko našeg hostela nalazi se i veliki budistički hram. Mongoli su budisti, ali se to ovdje puno manje ističe nego npr. u Tajlandu. Godinama su bili pod utjecajem Rusije, pa se u Ulan Batoru na zanimljiv način sudaraju budizam i kršćanstvo. Naš prvi obrok u gradu bio je upravo u budističkom restoranu i to vegetarijanskom. Ima još vremena za ovčetinu.

Vegetarijanski ručak u budističkom meditacijkom centru. Nudili su jako povoljno neke izlete,
ali smo na vrijeme primjetili da se radi o vjerskim izletima.

Malo nas je al' nas ima

Smjestili smo se u naš ger. Malo smrdi po kozama, ali je vrlo udoban za boravak. U njemu se čak nalazi i mali wc, što nije karakteristično za gerove po stepi. Gosti su svi odreda stranci, a vlasnika smo zatekli kako sjedi na terasi u dresu hrvatske nogometne reprezentacije. Nisam mogla izdržati da ne pitam „Šukera“ gdje ga je nabavio.

„Pa, putovao sam biciklom kroz Slavoniju i u jednom selu su mi poklonili dres.“

Eto kako su darežljivi Slavonci!

Kupilo smo mongolsko nacionalno piće. Sok od nekakvih bobica. Biće da je to jedino voće koje ne uvoze.

Mongolski taksi - kombiji. Kruže po gradu i pozivaju ljude da uđu.

Tu negdje smo smješteni

Stari dio grada. Sprema se za asfalt

 

Zanimljiv izbor čajeva u vege restoranu

Restoran je u sklopu budističkog centra

Odmor

Svi ga znaju - Marco Polo. Boravio je u Kini kada je njome vladao mongolski vladar Kublaj Kan i vjerno mu je godinama služio. 

Iako su sumo borbe japanski nacionalni sport, Mongoli se vrlo uspješno snalaze u njemu. Neki od najboljih sumo boraca dolaze iz ove zemlje.

Urbanizacija

Ulica u kojoj se nalazi željeznički kolodvor. Košenje trave još nije zaživjelo u Mongoliji.

Glavni kolodvor

Da ne bi bilo zabune je li željeznički ili autobusni kolodvor.

Okretište vlakova

McDonalds?

Pivo za smiraj dana. S motivom konja.