Kina

2012., kolovoz, dva tjedna prije puta

„Profesore, htjela bih Vas obavijestiti da u 9. mjesecu planiram posjetiti prijateljicu u Kini.“
S knedlom u grlu priopćila sam svom mentoru. Što ako kaže da ne mogu? Treba mi njegov potpis za izlazak iz Japana.
„Marijana san, to nije sigurno. Kina je komunistička zemlja, možda se nikad ne vratite“.
„Profesore, odrasla sam u Jugoslaviji, tamo su na vlasti isto bili komunisti.“

„Stvarno? Živjeli ste u Jugoslaviji?“

„Da“
„A gdje sad živite?“

„U Hrvatskoj“

„Hr-vat-skoj? Aaaa, znači Jugoslavija je postala Hrvatska!“

„Ne baš...“

„Dobro, možete ići, ali morate mi predati sve rezultate istraživanja što ste do sada napravili, za slučaj da se nikad ne vratite“.

3 dana prije puta

         Još samo par rečenica i gotovo. Baš sam zadovoljna napisanim radom. Nisam spavala 3 noći, ali nema veze. Još se stignem odmoriti prije puta.

2 dana prije puta, pišem mail

         „Dear Ma, slučajno sam izbrisala sve što sam radila zadnja dva dana. Sad to pokušavam popraviti.

31. kolovoza, 4:33 poslije ponoći

Konačno sam gotova s radom. Još samo 21 sat do polaska aviona! Bilo bi dobro da se počnem pakirati.

Mentor je htio da ovo ljeto idem s njim na konferenciju u Italiji. Iz Japana bih avionske karte platila oko 1000 eura. Profesor me probao uvjeriti da mi je to usput dok idem u Hrvatsku (da, nedostaje mi obitelj, ali izdržat ćemo još 7 mjeseci razdvojenosti).
Profesor nije odustajao od nagovaranja: „Marijana san, jest ćemo pizzu i sladoled.“

Zbilja? Tko bi tome odolio! Unatoč njegovom protivljenju, konferenciju u Italiji, pizzu i sladoled, odlučila sam zamijeniti s kineskom hranom i tri tjedna odmora u Kini. Ma je napravila plan puta, a Laura i ja smo se složile sa svim prijedlozima. Kao prava informatičarka, sve nam je napisala u Excel tablici. Sutra ujutro krećemo!

Poveznica na kartu putovanja.