Kina se u našoj kulturi često doživljava kao mnogoljudna zemlja s komunističkom diktaturom. Tamo ljudi nose zašiljene slamnate šešire i rade za šaku riže dnevno. Povremeno se probije vijest koliko je Kina napredovala u proizvodnji, ali se uz to napominje da su zbog toga zagađeni zemlja, voda i zrak. Vijesti koje u zadnje vrijeme dolaze do nas, uglavnom se odnose na veliko zagađenje ili na političke trzavice između Kine i drugih država (Japana, Amerike...). Rijetko kada se prenose pozitivne vijesti, pa naši ljudi uglavnom misle kako žive bolje od prosječnog Kineza. No, što je prosječni Kinez? Radi li stvarno za šaku riže? Za koliko radi prosječni Hrvat? Ne idem u Kinu tražiti odgovore na navedena pitanja. Suviše sam subjektivna. Kina i Japan su mi kao drugi dom, a tu je teško biti objektivan. Branimiru je ovo prvi susret s Dalekim istokom. Zanima me kako će na njega djelovati.
Napomena: Inače vlakovi voze Transmongolskom rutom do Pekinga. No, mi smo odlučili dionicu Ulan Bator - Peking prijeći avionom. Karte za vlakove na Transsibirskoj ruti koji se kreću unutar Ruskih granica jednostavno je kupiti. Prodaju se putem mrežnih stranica Ruske željeznice. Karte se puštaju u prodaju 45 dana prije polaska pojedinog vlaka. No, (barem do 2016.) nije bilo moguće kupiti karte za vlakove koji prelaze državnu granicu. Takve karte moguće je nabaviti posredstvom putničkih agencija uz značajnu naknadu. Tome još treba pridodati dugo čekanje na granici Mongolije i Kine. Nama su to bili sasvim dovoljni razlozi da se odlučimo na varijantu avionom do Pekinga.
Nema komentara:
Objavi komentar