おはよう富士山 (ohayo Fuji san = dobro jutro Fuji)!

Pogled na Fuji s obale Kawaguchi jezera

Svako jutro pogledam iz kreveta prema Fujiju i ako ga uspijem vidjeti, uputim mu pozdrav. Najviši od svih vulkana na ovim otocima ima posebno mjesto u japanskoj kulturi. Imati stan s pogledom na Fuji je vrlo cijenjeno, tako da kada uspijemo sklepati na japanskom rečenicu “s mog balkona mogu vidjeti Fuji” profesori u nevjerici vrte glavom i misle da smo opet nešto pobrkali. “Marijana san, jeste li vi sigurni da je to Fuji? Da nije možda neka druga planina?” Onda svi redom krenemo vaditi mobitele i pokazivati kolekciju izlazaka i zalazaka sunca iza Fujija. I to s takvim ponosom, kao da smo u najmanju ruku mi postavili taj vulkan tamo. Da, da, uvjerena sam da svaki student u našem domu (iznad trećeg kata) ima tu kolekciju. Čudenje tada pređe na našu stranu, jer je nemoguće da im do sada nitko od prijašnjih generacija nije spomenuo tu informaciju. No dobro, sklonija sam vjerovati da nas samo navlače na razgovor, jer kud ćes ljepšeg razgovora nego o planinama. Usput se dohvatimo i cijena kvadrata u Tokiju i sat za čas prođe.

Crvena zemlja Fujija

3776 m je respektabilna visina, ali nije nešto što bi trebalo biti previše opasno. Barem sam tako mislila. Moj plan je bio popeti se prvi put u 3. mjesecu s prijateljima iz Hrvatske i drugi put u lipnju s prijateljima iz Japana. Gospodin Sugimoto, prijatelj iz lokalnog orijentacijskog kluba ES Kanto, mi je na to odgovorio sa poznatom japanskom poslovicom: “Svatko bi se trebao jednom popeti na Fuji, samo budala će se popeti dva puta.” Osim toga sezona za penjanje na Fuji traje samo nepuna dva mjeseca, srpanj i kolovoz. Prije i poslije toga je opasno za penjanje. Planinarski domovi su zatvoreni i autobusi rijetko voze. Lipanj je kišna sezona, a rujan je sezona tajfuna. Valja napomenuti i da je velika većina planinarskih domova  u privatnom vlasništvu. Noćenje s doručkom je od 50 eura pa na dalje (prosječno 80). Ako niste uplatili noćenje, ne možete niti ući u dom. Hladno vam je? Ko vam je kriv, ne možete planinariti bez novca. No, domovi su uvijek puni. Jednostavno, autobusi i vlakovi su tako naštimani da ne možete doći tamo, popeti na vrh i vratiti se bez noćenja na planini.

Na putu prema gore

Dakle, u srpnju smo se odlučili konačno popeti gore. Iako ne volim putovati preko putničkih agencija i staza za vrh je tako dobro markirana da je skoro nemoguće se izgubiti, zbog najpovoljnije cijene smo se odlučili ići tamo s grupom i vodičem. 115 eura prijevoz, noćenje, večera, doručak, vodič, onsen nakon silaska... Obećavajuće. Nas 7 studenata se priključilo grupi od 30-ak ljudi. Pogledala sam ljude oko sebe i vidjela planinare u planinarskoj opremi koja bi im pogla poslužiti i za Himalaju. U Mammutu od glave do pete i s bocama kisika. Moj najviši vrh do tada je bio Triglav. Fuji pruza pogled sa skoro 1000 m više visine. Prije uspona tjelovježba. Svi se rastežemo i oko pola sata slušamo... nesto. 危ない、気をつけてください (abunai, ki wo tsukete kudasai = opasno, molim vas pazite)! 

Počela je kiša, ali mi ne odustajemo

       Konačno krećemo! Nakon 10 minuta hodanja pauza koja traje 5 minuta (a vitar puše...)! Usput se otvaraju prekrasni vidici, jer uspon ne počinje od podnožja, nego sa 5. od 10 postaja. Ok, nadam se da je ovo tek zagrijavanje, ali poslije toga ćemo nastaviti s dužim dionicama. Uzalud se nadam. Nakon dva sata kreni stani i slikanja na svakom zavoju već sam se opako smrzavala. Nije da ne podnosim niske temperature, nego ne podnosim ne kretanje na njima. Tempo grupe je bio toliko spor, da se nisam stigla pravo ni ugrijati u onim dijelovima dok smo se penjali. I unatoč tome par planinara (sa himalajskom opremom) je uzdisalo i jedva pratilo tempo. Na 2 sata od našeg doma počinje i kiša. Svi odreda vade opremu od gortexa i nastavljamo sa piknik tempom. Uz par domova gdje smo stajali možemo kupiti toplo piće. Kroz prozorčić na domu gospođa mi pruža kavu u limenci koja se ohladila i prije nego što sam zamakla za dom. Super, samo sam si natovarila još jednu limenku da nosim na vrh i dolje. Konačno dolazimo u dom na 8. postaji. Ah, toplo, toplo, toplo. Nas 7 imamo skupni ležaj samo za nas. Nakon večere idemo spavati, jer je plan da se u pol 5 dižemo i nakon doručka idemo na vrh da uhvatimo tamo izlazak sunca. Ke idila. Dok ležim  u krevetu malo mi je sumnjiv zvuk izvana, nešto k'o iz priče o 3 praščića, ali je srećom naša koliba od kamena. Uz lagani osjećaj povišene temperature uspijevam zaspati, ali se budim u 5 ujutro i dalje čujem vjetar kako fijuče vani. 

Cesta prema gore je vrlo siroka

Dok se čudim zašto nas nisu probudili pola sata prije, oblačim se i izlazim van prema wc-u. Još uvijek je mrak, ali jasno razaznajem dvoje ljudi kako sjede i smrzavaju se ispred doma. Nisu platili noćenje, ne mogu ni ući u dom. 

idem prema wc-u koji plaćam 2 eura po upotrebi i dok se još uvijek iščuđavam kako je moguća tako nehumana politika razaznajem poznati motiv na vratima wc-a. Dubrovnik! Reklama za putovanje oko svijeta uključuje Dubrovnik kao jedan od vrhunaca putovanja! Skoro da sam počela ostalim ljudima govoriti “gledajte, ovo je Hrvatska, moja zemlja”, ali sam se suzdržala. Eto, nasa mala Hrvatska je svugdje u svijetu popularna, a dokaze za to nalazimo i u poljskom wc-u na Fujiju. Neko gore ima dobar smisao za humor. Po povratku u dom srela sam našeg vodiča.

“Gospon vodič, kad krećemo na vrh?”

“Krećemo oko 8. Dolje. Vjetar je prejak, opasno je za penjanje.”

Kamenje na krovu doma i cesta kojom se penjemo

Dakle, smatram se dosta flexibilnom i tolerantnom osobom, ali ovo je bio pravi test za moje živce. Pojela sam dio doručka i nadala se nekakvom čudu, nagloj promjeni vjetra. Suncu koje bi se pojavilo i nagnalo tog čovjeka da kaže : “Jao što je lijep vrh, ajmo ipak gore”. 

Nakon doručka izašli smo van i čekali da se svi skupimo. Red slikanja, red uzdaha... i svanulo je. Onda sam ugledala njega. Ne znam mu ime, ali čovjek je bio obučen u kratke trkačke hlačice i jaknu za trčanje. Imao je samo bocu s vodom i trčao prema vrhu. Izgledao je k'o da je krenuo odraditi krug oko Jaruna. Krenula sam za njim 10 m oko doma dok mi se nije otvorio put prema vrhu. Na stazi su bile grupe planinara u smjeru prema... gore! Gore, ne dolje! Ah, eto ga na... sjurila sam se do vodiča i najljubaznijim mogućim glasom ga upitala kako to da toliko ljudi ipak ide gore? Nakon 10 minuta uspjela sam dogovoriti da nas 5 idemo na vrh sami i da ćemo se vratiti do autobusa u dogovoreno vrijeme. Ako nas nema, mogu slobodno ići. Moram priznati da nisam očekivala da će nas pustiti.

Planinarski štap koji prodaju na početku uspona

Na vrhu!

Pred sam vrh sretali smo dosta planinara koji su se spuštali dolje i hrabrili nas. Na vrhu ni p od pogleda, ali među nama totalna euforija. Htjela sam skinuti jaknu da se slikam u klupskoj majici, ali je bilo prehladno. Magla, vjetar, kiša, snijeg i nas par sa različitih dijelova svijeta skačemo na vrhu. Popeli smo se na vrh za sat i pol i spustili dolje sat i pol vremena prije polaska autobusa. Taman dovoljno vremena za kratki shoping i jos par fotografija. Spust nije naporan jer, osim kamenitog vrha, većina staze je nekoliko metara široka i napravljena bagerom na siparu.

Ne mogu reci da nije bilo odredenog rizika što smo krenuli gore bez vodiča. Na Fujiju svake godine pogine nekoliko planinara jer podcijenjuju planinu i kreću gore izvan sezone. Od kraja 2003. skoro 50 planinara http://www17.plala.or.jp/climb_fujiyama/climbing_season.html. Međutim, vodič je dobro predvidio  da se cijela grupa ne može u tim uvijetima popeti gore i doći nazad dovoljno brzo, ali da nama to neće biti problem.

“Prije par sati smo bili gore”, cujem Ma i Lauru kako govore dok se namačemo u vrućoj vodi onsena s pogledom na Fuji. 

     お休富士山！また明日! (Oyasumi Fuji san! Mata ashita! = Laku noc Fuji i vidimo se sutra!)

Zalazak sunca iza Fujija s mog balkona.

Bez brige, plišani štakor nije za jelo.

Početak uspona vodi kroz šumu koja je
treće najpopularnije mjesto u svijetu za samoubojstva.

Ništa nam neće ovaj dan pokvarit!

U skupnom ležaju.

Ulazak u područje ruba kratera.

Šetnja po oblacima.

Spust prema dolje.

Kovanice za sreću.

Nije preporučljivo hodati izvan staze.

Molitvene zastavice.

Jos malo pa smo nazad.

Ostaci prošlogodišnjeg snijega.

Zasluzeni odmor.