o-Tokyo: 火山登り　(Kazannobori = Vulkaninarenje)

Vulkanska obala

Dok stojim na vrhu ugaslog vulkana i gledam okolne otoke, pitam svog domaćina:

"Itakura san, da li je Kōzu shima vulkan?"

"Marijana san, mislim da su svi japanski otoci nekada bili vulkani."

Japan ima preko 100 aktivnih vulkana, više od bilo koje druge zemlje. To čini oko 10 % svih aktivnih vulkana na svijetu. Fuji je najvisi i svakako najpopularniji. Svake godine oko 200 000 ljudi popne se na njega. Japanci su razvili cijelu industriju oko "vulkanskog" turizma. Usponi na vulkane, vulkanski muzeji, izrada nakita od vulkanskog materijala, nepregledno mnoštvo onsena (izvora vruće vode). Za svakog po nešto. U ovih godinu i nešto imala sam priliku iskusiti čari 4 vulkana.

Kōzu otok

Plava voda Pacifika

Budim se na brodu nakon 12 sati vožnje. Gledam oko sebe i osjećam se kao doma. Dobro mi je poznata slika otoka razasutih po moru. Naš cilj je Kōzu otok. Vulkanski otočić u grupi Izu otoka oko 170 km južno od Tokija. Pocetak je srpnja i veselim se kupanju u moru, točnije Pacifičkom oceanu. Jedinom kupanju ovog ljeta. Furuta sensei nam priča o geografiji Japana i izlaže plan za vikend.

"Profesore, možemo li se popeti na vrh otoka? Nije visok, samo 500-tinjak metara." Upitah puna nade.

To je oko pola visine Sljemena. Prava sitnica.

"Možemo. Kad otpješačimo do drugog kraja otoka, odmorimo se u onsenu, vratimo nazad i večeramo."

U prijevodu, ne možemo jer nemamo kad.

"Možemo li sutra ići?" Još uvijek ne odustajem.

"Može, doručak je u 7:00, brod kreće nazad u 9:00." Opet odgovor koji mi se ne sviđa.

Iako je lipanj dio kišne sezone u Japanu, nama je bilo
savršeno vruće vrijeme.

Na sreću, nismo pješačili na drugi kraj otoka, nego su nas dovezli tamo. Ovdje se ne usudim reći da je naše more najljepše na svijetu, jer uvale u koju su nas dovezli ne bi se postidio ni jedan jadranski otok. Osjećaj je sjajan! Čujem ciku djece što skaču u vodu s obližnjih stijena i pokušavam uloviti nekakve ultra plave ribice oko sebe. Prava idila. Nakon kupanja čeka nas onsen. No, do tamo ima oko sat i pol pješačenja, a već je podne i srpanj na tropskom vulkanskom otoku i mi hodamo po asfaltnom putu. Da sam u tom trenutku spomenula planinarenje, mislim da bih još jednom završila u moru, pardon oceanu. Ovaj puta ne svojom voljom.

Mislim da smo bili prvi turisti ove godine,
tako da smo nesmetano mogli uživati
u ljepotama otoka.

Konačno stižemo u onsen. Gladni, žedni, a neki i izgoreni. Onsen su zapravo toplice na japanski način. Rekli bismo nista naročito, imamo ih i mi, ali iskreno, ne sjećam se kad sam doma zadnji put išla u toplice. Ovdje sam prestala brojati posjete. Obzirom da se nalazimo na vulkanskom otočju, broj izvora vruće vode je izuzetno visok. Takva mjesta koriste se za zdravlje, ali i za kupanje (umjesto obične kade). Dakle, prvo u svlačionici skinete svu odjeću (rijetki su onseni gdje možete ući u kupaćima). Onda se istuširate, operete kosu i tako čisti i mirisni namačete neko vrijeme u bazenu s vrućom vodom. Za to vrijeme možete i pričati s drugima, ali većina ih samo... ne znam, valjda meditira. Grupe stranaca nije teško uočiti. Vrištanje, razgovori k'o da ste u kafiću na kavi i sve to dok ste k'o od majke rođeni. Kada japanci uđu unutra, obično se razina decibela smanji. Nakon prvog namakanja izađete van i ručnikom obavite peeling od glave do pete. Onda kao nova osoba opet zaronite na još 10-ak minuta namakanja u vrućoj vodi. Zatim opet tuširanje i pranje kose i tako sat-dva brzo prode. E nakon toga slijedi socijalizacija. Kao što rekoh, strance nije teško uočiti. Razgovor obično započinje pitanjem: "Iz koje zemlje dolazite?" Na moje veliko iznenađenje riječ Hrvatska, tj. Kuroaćia prilično je popularna u Japanu, pa su mnogi rekli da su bili tamo, a neki su čak izvukli i fotografije, uglavnom Dubrovnika.

Večera je spremna

Eto, tako preporođeni vraćamo se u našu tradicionalnu japansku kuću u kojoj smo smješteni.

"I koji je plan nakon večere?" Čujem pitanje iza sebe.

"Sensei, jel' jos uvijek vrijedi da možemo na vrh nakon večere?" Mislim da nas neće pustiti, ali treba probati.

"Vrijedi, ali ne po mraku, sunce izlazi oko 4-5". Dovoljno za nas! Ustajemo u 4:00. Čujem lagano hrkanje i trudim se ne probuditi sve oko sebe. No, prekasno, Karmen je već budna.

"Vi zaista idete?"

"Idemo."

"Ah... sretno!"

Početak planinarske staze

Cesta vijuga prema gore, a mi pratimo markacije. Nakon pola sata otvara nam se vidik prema luci i dolje prema otocima. Sunce samo što nije izašlo, a mi isprobavamo naše fotoaparate.

"Eno ga! Ono je početak planinarske staze". Uskliknuh nakon 45 minuta od kako smo krenuli.

"A, jel' možemo mi ovo uzeti?"

"Koje?" Upitah sekundu prije nego što sam ugledala snop planinarski štapova pored table s imenom staze. Sve za planinare namjernike uz prigodnu poruku za sretan uspon (i nekoliko upozorenja što vam se sve može dogoditi i ljubaznu zamolbu da vratite štap u povratku).

Kako sjajna gesta domaćina! Grabimo 3 štapa i krećemo. Jedna stepenica, dvije stepenice, tri, sto, petsto... ima li im kraja! Nisam nikad bila na 500 Horvatovih stuba na Medvednici, ali mislim da bi to nakon ovoga bila prava sitnica! Većina popularnih uspona u Japanu je pokrivena stepenicama i žičarom. Uz prigodan hram na vrhu. Naravno, ima i prirodnih staza, ali o tome neki drugi put.

Nakon sat i pol dolazimo na vrh.

Negdje u oblacima

"Evo ga! Daj čokoladu da proslavimo."

"Može!"

"Uh, šteta što smo u oblaku pa ništa ne vidimo, a i ovaj vrh su mogli malo ljepše obilježiti."

"Zar je ovo stvarno bio vulkan? Pa gdje su ostaci kratera?" Nakon 5 minuta vjetar odnosi oblak i divimo se pogledu. Na sve strane more i otoci. Pored, tj. iznad nas je još jedan vrh sa kojeg stiže novi oblak.

"Čekaj malo, kako je onaj vrh viši od nas?"

"Pa mi uopće nismo na najvišem vrhu!" Tako nam i treba kad idemo planinariti bez planinarske karte.

Vrh?

Oblak nam je donio kišu i bolje je da se vratimo nazad. Opet stepenice!

Dolazimo u kuću dovoljno rano da se stignemo istuširati prije doručka. Nismo osvojili vrh, ali osjećamo se sjajno. Ne mogu reći isto za idućih nekoliko dana. Listovi su me boljeli toliko da sam jedva hodala. Bol je taman prestala u subotu ujutro idućeg tjedna, na dan kad smo se penjali na Fuji. Novi tjedan, novi vulkan.

Bili smo tamo negdje

Sayonara našim domaćinima.

Aso Vulkan

Mapa cijelog vulkana na stanici Tateno
- ulazna stanica u kalderu.

Gledajući film Nihon Chinbotsu (Potonuće Japana (2006)), vidjela sam kako cijeli Kyushu nestaje uslijed erupcije Aso vulkana. Obzirom da sam u to vrijeme planirala put na jug, odlučila sam ga posjetiti. Željeznička stanica Aso nalazi se unutar kaldere vulkana. Ne samo stanica, nego i grad, susjedni grad, 2 željezničke linije, oko pola milijuna ljudi i 7 aktivnih kratera. Kaldera je nastala prije cca. 90 000 godina i dijametra je većeg od 20 km. Na jednoj strani se njen rub urušio, pa vlakovi bez problema ulaze, ali da biste izašli na drugu stranu morate se poslužiti cestovnim putem preko ruba, jer je tunel koji postoji nestabilan.

Dok slusam vulkan kako dise...

Aso je imao vise zabilježenih eksplozija nego bilo koji drugi vulkan u svijetu. Prva ikada zabilježena erupcija u Japanu zbila se upravo ovdje 553. godine. Od tada ih je zabilježeno još 167. Većina erupcija je izbacivala pepeo i stijene. Tokovi lave nisu zabilježeni i samo 8 ljudi je stradalo, uglavnom turista na rubu kratera. Najaktivniji krater nalazi se ispod vrha Naka dake (take, dake = vrh). Da biste pogledali u njega treba vam samo malo novca, vremena i sreće. Pristupi prirodnim znamenitostima u Japanu se ne naplaćuju, ali vam zato dobro naplate prijevoz do tamo. Dakle, prvo morate platiti autobus koji vozi do 100 m ispod kratera. Usput možete stati kod vulkanskog muzeja gdje možete uživo pogledati zbivanja unutar vulkana preko kamere postavljene u samom grotlu. Mi smo taj dio preskočile zbog nedostatka vremena. Osim toga imate još 2-3 postaje prije vrha gdje možete izaći i uputiti se na planinarenje po vulkanu. Posebno se ističu mali ugasli vulkan savršenog oblika, jezero na vrhu vulkana i nepregledni pašnjaci. Ne moram vam govoriti kako pašnjaci izgledaju u prosincu, tako da smo i to preskočile. Zadnja stanica autobusa je početak žičare. Po izlasku iz autobusa većina ih je potrčala na žičaru kako bi se sto prije dočepala kratera dok su dobri uvjeti. Naime, vulkan je čak i u uvjetima dobre vidljivosti svako malo zatvoren zbog otrovnih plinova.

Tirkizno jezero u krateru vulkana.

Mi imamo izuzetnu sreću da je vedar i sunčan dan bez ikakvih zabrana. Žičara vozi dosta često, ali tih 100 m prolazimo za pola sata lagane šetnje. Obzirom da nismo daleko od nadmorske visine cijelog vulkana (1592 m, što je za 239 m niže od najvišeg hrvatskog vrha) uokolo se pružaju sjajni vidici. Osim toga, uočavam bunkere za zaštitu od erupcija. Sagrađeni su za vrijeme posljednjeg smrtnog slučaja kada je poginula osoba oko 1 km daleko od kratera. Na samom rubu je sjajan osjećaj. Mješavina uzbuđenja, divljenja i straha. U krateru se stvorilo umjetno jezero od zadnjih kiša i voda isparava na sve strane. Imam osjećaj kao da čujem ključanje vode i na momente kamenje kako se obrušava u jezero.

Visinske pripreme za novu sezonu. ;)

Na okolnom terenu kamenje je crvene i crne boje s naslagama sumpora. Nakon 10-ak minuta šetnje oko ruba počinjem osjećati miris sumporovog oksida. Iako nema još zabrane za boravak na vrhu, zaključujem da je vrijeme da krenemo dalje.

Inače, ako imate dovoljno vremena od ruba kratera ima nekoliko planinarskih staza za koje vjerujem da bi se vrijedile istražiti. Iako sam rub kratera vise podsjeća na Mars nego na Zemlju, svugdje uokolo su pašnjaci i šume. Obzirom da nam se žurilo da uhvatimo autobus za nazad, u 10 minuta smo pretrčale dionicu do dna žičare. Eh, ovo bi bilo dobro mjesto za treking utrku.

Omuro yama

Pogled na Omuro vulkan s terase našeg apartmana.

Ugasli Vulkan izgleda preokrenute posude za miso. Toliko savršenog oblika da je zabranjeno penjati se na njega pješice (580 m). Žičara vozi od 9-16, pa ko voli nek' izvoli. Vidjela sam ga prvi put iz apartmana gospodina Itakure koji nas je ugostio za svoj 80. rođendan. Skupa s njim smo se popeli na vrh i obavili šetnju oko kratera za nekih 10-15 minuta. S ruba možete uživati u pogledu na "vulkanski krajolik" u kojem se posebno ističe Fuji. Ako vam ni to nije dovoljno, za 1000 jena možete se okušati u streljaštvu usred kratera.

Na jugu poluotoka Izu. Skok za sretnih 80 godina!

Inače, Omuro se nalazi u mjestu Izu Kougen na poluotoku Izu, oko 3 sata vožnje vlakom od Tokija. Područje je bogato vulkanima, onsenima i lijepim plažama. Zbog blage klime popularna je destinacija i tijekom zime. Npr. usred siječnja posjetili smo festival cvijeća i malo zagazili u ocean. Nije loše u tim vulkanskim predjelima sve dok su vulkani mirni.

Kozu shima fotografije: