火山登り (Kazannobori = Vulkaninarenje)

Vulkanska obala

Dok stojim na vrhu ugaslog vulkana i gledam okolne otoke, pitam svog domaćina:

"Itakura san, da li je Kōzu shima vulkan?"

"Marijana san, mislim da su svi japanski otoci nekada bili vulkani."

Japan ima preko 100 aktivnih vulkana, više od bilo koje druge zemlje. To čini oko 10 % svih aktivnih vulkana na svijetu. Fuji je najvisi i svakako najpopularniji. Svake godine oko 200 000 ljudi popne se na njega. Japanci su razvili cijelu industriju oko "vulkanskog" turizma. Usponi na vulkane, vulkanski muzeji, izrada nakita od vulkanskog materijala, nepregledno mnoštvo onsena (izvora vruće vode). Za svakog po nešto. U ovih godinu i nešto imala sam priliku iskusiti čari 4 vulkana.

Kōzu otok

Plava voda Pacifika

   Budim se na brodu nakon 12 sati vožnje. Gledam oko sebe i osjećam se kao doma. Dobro mi je poznata slika otoka razasutih po moru. Naš cilj je Kōzu otok. Vulkanski otočić u grupi Izu otoka oko 170 km južno od Tokija. Pocetak je srpnja i veselim se kupanju u moru, točnije Pacifičkom oceanu. Jedinom kupanju ovog ljeta. Furuta sensei nam priča o geografiji Japana i izlaže plan za vikend.

"Profesore, možemo li se popeti na vrh otoka? Nije visok, samo 500-tinjak metara." Upitah puna nade.

To je oko pola visine Sljemena. Prava sitnica.

"Možemo. Kad otpješačimo do drugog kraja otoka, odmorimo se u onsenu, vratimo nazad i večeramo."

U prijevodu, ne možemo jer nemamo kad.

"Možemo li sutra ići?" Još uvijek ne odustajem.

"Može, doručak je u 7:00, brod kreće nazad u 9:00." Opet odgovor koji mi se ne sviđa.

Iako je lipanj dio kišne sezone u Japanu, nama je bilo
 savršeno vruće vrijeme.

   Na sreću, nismo pješačili na drugi kraj otoka, nego su nas dovezli tamo. Ovdje se ne usudim reći da je naše more najljepše na svijetu, jer uvale u koju su nas dovezli ne bi se postidio ni jedan jadranski otok. Osjećaj je sjajan! Čujem ciku djece što skaču u vodu s obližnjih stijena i pokušavam uloviti nekakve ultra plave ribice oko sebe. Prava idila. Nakon kupanja čeka nas onsen. No, do tamo ima oko sat i pol pješačenja, a već je podne i srpanj na tropskom vulkanskom otoku i mi hodamo po asfaltnom putu. Da sam u tom trenutku spomenula planinarenje, mislim da bih još jednom završila u moru, pardon oceanu. Ovaj puta ne svojom voljom.

Mislim da smo bili prvi turisti ove godine,
tako da smo nesmetano mogli uživati
u ljepotama otoka.

   Konačno stižemo u onsen. Gladni, žedni, a neki i izgoreni. Onsen su zapravo toplice na japanski način. Rekli bismo nista naročito, imamo ih i mi, ali iskreno, ne sjećam se kad sam doma zadnji put išla u toplice. Ovdje sam prestala brojati posjete. Obzirom da se nalazimo na vulkanskom otočju, broj izvora vruće vode je izuzetno visok. Takva mjesta koriste se za zdravlje, ali i za kupanje (umjesto obične kade). Dakle, prvo u svlačionici skinete svu odjeću (rijetki su onseni gdje možete ući u kupaćima). Onda se istuširate, operete kosu i tako čisti i mirisni namačete neko vrijeme u bazenu s vrućom vodom. Za to vrijeme možete i pričati s drugima, ali većina ih samo... ne znam, valjda meditira. Grupe stranaca nije teško uočiti. Vrištanje, razgovori k'o da ste u kafiću na kavi i sve to dok ste k'o od majke rođeni. Kada japanci uđu unutra, obično se razina decibela smanji. Nakon prvog namakanja izađete van i ručnikom obavite peeling od glave do pete. Onda kao nova osoba opet zaronite na još 10-ak minuta namakanja u vrućoj vodi. Zatim opet tuširanje i pranje kose i tako sat-dva brzo prode. E nakon toga slijedi socijalizacija. Kao što rekoh, strance nije teško uočiti. Razgovor obično započinje pitanjem: "Iz koje zemlje dolazite?" Na moje veliko iznenađenje riječ Hrvatska, tj. Kuroaćia prilično je popularna u Japanu, pa su mnogi rekli da su bili tamo, a neki su čak izvukli i fotografije, uglavnom Dubrovnika.

Večera je spremna

   Eto, tako preporođeni vraćamo se u našu tradicionalnu japansku kuću u kojoj smo smješteni.

"I koji je plan nakon večere?" Čujem pitanje iza sebe.

"Sensei, jel' jos uvijek vrijedi da možemo na vrh nakon večere?" Mislim da nas neće pustiti, ali treba probati.

"Vrijedi, ali ne po mraku, sunce izlazi oko 4-5". Dovoljno za nas! Ustajemo u 4:00. Čujem lagano hrkanje i trudim se ne probuditi sve oko sebe. No, prekasno, Karmen je već budna.

"Vi zaista idete?"

"Idemo."

"Ah... sretno!"

Početak planinarske staze

Cesta vijuga prema gore, a mi pratimo markacije. Nakon pola sata otvara nam se vidik prema luci i dolje prema otocima. Sunce samo što nije izašlo, a mi isprobavamo naše fotoaparate.

"Eno ga! Ono je početak planinarske staze". Uskliknuh nakon  45 minuta od kako smo krenuli.

"A, jel' možemo mi ovo uzeti?"

"Koje?" Upitah sekundu prije nego što sam ugledala snop planinarski štapova pored table s imenom staze. Sve za planinare namjernike uz prigodnu poruku za sretan uspon (i nekoliko upozorenja što vam se sve može dogoditi i ljubaznu zamolbu da vratite štap u povratku).

Kako sjajna gesta domaćina! Grabimo 3 štapa i krećemo. Jedna stepenica, dvije stepenice, tri, sto, petsto... ima li im kraja! Nisam nikad bila na 500 Horvatovih stuba na Medvednici, ali mislim da bi to nakon ovoga bila prava sitnica! Većina popularnih uspona u Japanu je pokrivena stepenicama i žičarom. Uz prigodan hram na vrhu. Naravno, ima i prirodnih staza, ali o tome neki drugi put.

Nakon sat i pol dolazimo na vrh.

Negdje u oblacima

"Evo ga! Daj čokoladu da proslavimo."

"Može!"

"Uh, šteta što smo u oblaku pa ništa ne vidimo, a i ovaj vrh su mogli malo ljepše obilježiti."

"Zar je ovo stvarno bio vulkan? Pa gdje su ostaci kratera?" Nakon 5 minuta vjetar odnosi oblak i divimo se pogledu. Na sve strane more i otoci. Pored, tj. iznad nas je još jedan vrh sa kojeg stiže novi oblak.

"Čekaj malo, kako je onaj vrh viši od nas?"

"Pa mi uopće nismo na najvišem vrhu!" Tako nam i treba kad idemo planinariti bez planinarske karte.

Vrh?

Oblak nam je donio kišu i bolje je da se vratimo nazad. Opet stepenice!

   Dolazimo u kuću dovoljno rano da se stignemo istuširati prije doručka. Nismo osvojili vrh, ali osjećamo se sjajno. Ne mogu reći isto za idućih nekoliko dana. Listovi su me boljeli toliko da sam jedva hodala. Bol je taman prestala u subotu ujutro idućeg tjedna, na dan kad smo se penjali na Fuji. Novi tjedan, novi vulkan.

Bili smo tamo negdje

Sayonara našim domaćinima.

Aso Vulkan

Mapa cijelog vulkana na stanici Tateno
 - ulazna stanica u kalderu.

     Gledajući film Nihon Chinbotsu (Potonuće Japana (2006)), vidjela sam kako cijeli Kyushu nestaje uslijed erupcije Aso vulkana.  Obzirom da sam u to vrijeme planirala put na jug, odlučila sam ga posjetiti. Željeznička stanica Aso nalazi se unutar kaldere vulkana. Ne samo stanica, nego i grad, susjedni grad, 2 željezničke linije, oko pola milijuna ljudi i 7 aktivnih kratera. Kaldera je nastala prije cca. 90 000 godina i dijametra je većeg od 20 km. Na jednoj strani se njen rub urušio, pa vlakovi bez problema ulaze, ali da biste izašli na drugu stranu morate se poslužiti cestovnim putem preko ruba, jer je tunel koji postoji nestabilan.

Dok slusam vulkan kako dise...

     Aso je imao vise zabilježenih eksplozija nego bilo koji drugi vulkan u svijetu. Prva ikada zabilježena erupcija u Japanu zbila se upravo ovdje 553. godine. Od tada ih je zabilježeno još 167. Većina erupcija je izbacivala pepeo i stijene. Tokovi lave nisu zabilježeni i samo 8 ljudi je stradalo, uglavnom turista na rubu kratera. Najaktivniji krater nalazi se ispod vrha Naka dake (take, dake = vrh). Da biste pogledali u njega treba vam samo malo novca, vremena i sreće. Pristupi prirodnim znamenitostima u Japanu se ne naplaćuju, ali vam zato dobro naplate prijevoz do tamo. Dakle, prvo morate platiti autobus koji vozi do 100 m ispod kratera. Usput možete stati kod vulkanskog muzeja gdje možete uživo pogledati zbivanja unutar vulkana preko kamere postavljene u samom grotlu. Mi smo taj dio preskočile zbog nedostatka vremena. Osim toga imate još 2-3 postaje prije vrha gdje možete izaći i uputiti se na planinarenje po vulkanu. Posebno se ističu mali ugasli vulkan savršenog oblika, jezero na vrhu vulkana i nepregledni pašnjaci. Ne moram vam govoriti kako pašnjaci izgledaju u prosincu, tako da smo i to preskočile. Zadnja stanica autobusa je početak žičare. Po izlasku iz autobusa većina ih je potrčala na žičaru kako bi se sto prije dočepala kratera dok su dobri uvjeti. Naime, vulkan je čak i u uvjetima dobre vidljivosti svako malo zatvoren zbog otrovnih plinova. 

Tirkizno jezero u krateru vulkana.

     Mi imamo izuzetnu sreću da je vedar i sunčan dan bez ikakvih zabrana. Žičara vozi dosta često, ali tih 100 m prolazimo za pola sata lagane šetnje. Obzirom da nismo daleko od nadmorske visine cijelog vulkana (1592 m, što je za 239 m niže od najvišeg hrvatskog vrha) uokolo se pružaju sjajni vidici. Osim toga, uočavam bunkere za zaštitu od erupcija. Sagrađeni su za vrijeme posljednjeg smrtnog slučaja kada je poginula osoba oko 1 km daleko od kratera. Na samom rubu je sjajan osjećaj. Mješavina uzbuđenja, divljenja i straha. U krateru se stvorilo umjetno jezero od zadnjih kiša i voda isparava na sve strane. Imam osjećaj kao da čujem ključanje vode i na momente kamenje kako se obrušava u jezero.

Visinske pripreme za novu sezonu. ;)

Na okolnom terenu kamenje je crvene i crne boje s naslagama sumpora. Nakon 10-ak minuta šetnje oko ruba počinjem osjećati miris sumporovog oksida. Iako nema još zabrane za boravak na vrhu, zaključujem da je vrijeme da krenemo dalje. 

     Inače, ako imate dovoljno vremena od ruba kratera ima nekoliko planinarskih staza za koje vjerujem da bi se vrijedile istražiti. Iako sam rub kratera vise podsjeća na Mars nego na Zemlju, svugdje uokolo su pašnjaci i šume. Obzirom da nam se žurilo da uhvatimo autobus za nazad, u 10 minuta smo pretrčale dionicu do dna žičare. Eh, ovo bi bilo dobro mjesto za treking utrku. 

Omuro yama

Pogled na Omuro vulkan s terase našeg apartmana.

Ugasli Vulkan izgleda preokrenute posude za miso. Toliko savršenog oblika da je zabranjeno penjati se na njega pješice (580 m). Žičara vozi od 9-16, pa ko voli nek' izvoli. Vidjela sam ga prvi put iz apartmana gospodina Itakure koji nas je ugostio za svoj 80. rođendan. Skupa s njim smo se popeli na vrh i obavili šetnju oko kratera za nekih 10-15 minuta. S ruba možete uživati u pogledu na "vulkanski krajolik" u kojem se posebno ističe Fuji. Ako vam ni to nije dovoljno, za 1000 jena možete se okušati u streljaštvu usred kratera.

Na jugu poluotoka Izu. Skok za sretnih 80 godina!

Inače, Omuro se nalazi u mjestu Izu Kougen na poluotoku Izu, oko 3 sata vožnje vlakom od Tokija. Područje je bogato vulkanima, onsenima i lijepim plažama. Zbog blage klime popularna je destinacija i tijekom zime. Npr. usred siječnja posjetili smo festival cvijeća i malo zagazili u ocean. Nije loše u tim vulkanskim predjelima sve dok su vulkani mirni.

Kozu shima fotografije:

Brodsko druženje s našim profesorom.

Upozorenje na tsunami.

Akvarij je zapravo televizor
 sa slikom ribica i vode.

Punih baterija idemo dalje.

Šetnja prema onsenu.

Uvala za kupanje.

Jel' netko gladan?

Tu je negdje nas minshoku.
(Minshoku - privatna kuća sa sobama za iznajmljivanje)

Aso fotografije:

Gdje je taj vulkan?

U daljini se vidi rub kaldere - unutarnja strana.

Vožnja autobusom prema kraterima.

Japanglish

Idemo na promenadu.

Ako se ovaj malac ne boji, valjda smo i mi sigurni.
(100-tinjak metara od najaktivnijeg kratera)

Prirodni ukrasi. 

We were there.

Vulkanske boje. Slika vrijedi tisuću riječi, ali osjećaj ne može dočarati.

Ovdje sam već počela osjećati blagi miris po sumporovim oksidima.

Mali ugasli vulkančić na velikom Asu.

Nisu svi vlakovi u Japanu shinkanseni.

Termalni izvori izbijaju na sve strane. Bye bye Aso.

Omura fotografije:

Posebna sjedala za uživanje u pogledima.

Shimoda - mjestašce na jugu Izu-a u kojem je prekinuta
izolacija Japana u Edo periodu.  Danas popularno turističko odredište.

Suisen matsuri (suisen = narcis, matsuri = festival) u Shimodi- festival cvijeća u siječnju i veljači.

Ko kaže da se ne može lebdjeti od sreće. :)

Šetnja po rubu kratera Omuro vulkana.

Unutar kratera vulkana vježbaju streljaštvo.

Mi samo vježbamo fotografiranje pored Fujija.

Ljeti je vulkan zelene boje, ali ni ova žuta ne izgleda loše.

Pogled na Fuji prije spusta dolje. Bye bye Fuji!

おはよう富士山 (ohayo Fuji san = dobro jutro Fuji)!

Pogled na Fuji s obale Kawaguchi jezera

Svako jutro pogledam iz kreveta prema Fujiju i ako ga uspijem vidjeti, uputim mu pozdrav. Najviši od svih vulkana na ovim otocima ima posebno mjesto u japanskoj kulturi. Imati stan s pogledom na Fuji je vrlo cijenjeno, tako da kada uspijemo sklepati na japanskom rečenicu “s mog balkona mogu vidjeti Fuji” profesori u nevjerici vrte glavom i misle da smo opet nešto pobrkali. “Marijana san, jeste li vi sigurni da je to Fuji? Da nije možda neka druga planina?” Onda svi redom krenemo vaditi mobitele i pokazivati kolekciju izlazaka i zalazaka sunca iza Fujija. I to s takvim ponosom, kao da smo u najmanju ruku mi postavili taj vulkan tamo. Da, da, uvjerena sam da svaki student u našem domu (iznad trećeg kata) ima tu kolekciju. Čudenje tada pređe na našu stranu, jer je nemoguće da im do sada nitko od prijašnjih generacija nije spomenuo tu informaciju. No dobro, sklonija sam vjerovati da nas samo navlače na razgovor, jer kud ćes ljepšeg razgovora nego o planinama. Usput se dohvatimo i cijena kvadrata u Tokiju i sat za čas prođe.

Crvena zemlja Fujija

3776 m je respektabilna visina, ali nije nešto što bi trebalo biti previše opasno. Barem sam tako mislila. Moj plan je bio popeti se prvi put u 3. mjesecu s prijateljima iz Hrvatske i drugi put u lipnju s prijateljima iz Japana. Gospodin Sugimoto, prijatelj iz lokalnog orijentacijskog kluba ES Kanto, mi je na to odgovorio sa poznatom japanskom poslovicom: “Svatko bi se trebao jednom popeti na Fuji, samo budala će se popeti dva puta.” Osim toga sezona za penjanje na Fuji traje samo nepuna dva mjeseca, srpanj i kolovoz. Prije i poslije toga je opasno za penjanje. Planinarski domovi su zatvoreni i autobusi rijetko voze. Lipanj je kišna sezona, a rujan je sezona tajfuna. Valja napomenuti i da je velika većina planinarskih domova  u privatnom vlasništvu. Noćenje s doručkom je od 50 eura pa na dalje (prosječno 80). Ako niste uplatili noćenje, ne možete niti ući u dom. Hladno vam je? Ko vam je kriv, ne možete planinariti bez novca. No, domovi su uvijek puni. Jednostavno, autobusi i vlakovi su tako naštimani da ne možete doći tamo, popeti na vrh i vratiti se bez noćenja na planini.

Na putu prema gore

Dakle, u srpnju smo se odlučili konačno popeti gore. Iako ne volim putovati preko putničkih agencija i staza za vrh je tako dobro markirana da je skoro nemoguće se izgubiti, zbog najpovoljnije cijene smo se odlučili ići tamo s grupom i vodičem. 115 eura prijevoz, noćenje, večera, doručak, vodič, onsen nakon silaska... Obećavajuće. Nas 7 studenata se priključilo grupi od 30-ak ljudi. Pogledala sam ljude oko sebe i vidjela planinare u planinarskoj opremi koja bi im pogla poslužiti i za Himalaju. U Mammutu od glave do pete i s bocama kisika. Moj najviši vrh do tada je bio Triglav. Fuji pruza pogled sa skoro 1000 m više visine. Prije uspona tjelovježba. Svi se rastežemo i oko pola sata slušamo... nesto. 危ない、気をつけてください (abunai, ki wo tsukete kudasai = opasno, molim vas pazite)! 

Počela je kiša, ali mi ne odustajemo

       Konačno krećemo! Nakon 10 minuta hodanja pauza koja traje 5 minuta (a vitar puše...)! Usput se otvaraju prekrasni vidici, jer uspon ne počinje od podnožja, nego sa 5. od 10 postaja. Ok, nadam se da je ovo tek zagrijavanje, ali poslije toga ćemo nastaviti s dužim dionicama. Uzalud se nadam. Nakon dva sata kreni stani i slikanja na svakom zavoju već sam se opako smrzavala. Nije da ne podnosim niske temperature, nego ne podnosim ne kretanje na njima. Tempo grupe je bio toliko spor, da se nisam stigla pravo ni ugrijati u onim dijelovima dok smo se penjali. I unatoč tome par planinara (sa himalajskom opremom) je uzdisalo i jedva pratilo tempo. Na 2 sata od našeg doma počinje i kiša. Svi odreda vade opremu od gortexa i nastavljamo sa piknik tempom. Uz par domova gdje smo stajali možemo kupiti toplo piće. Kroz prozorčić na domu gospođa mi pruža kavu u limenci koja se ohladila i prije nego što sam zamakla za dom. Super, samo sam si natovarila još jednu limenku da nosim na vrh i dolje. Konačno dolazimo u dom na 8. postaji. Ah, toplo, toplo, toplo. Nas 7 imamo skupni ležaj samo za nas. Nakon večere idemo spavati, jer je plan da se u pol 5 dižemo i nakon doručka idemo na vrh da uhvatimo tamo izlazak sunca. Ke idila. Dok ležim  u krevetu malo mi je sumnjiv zvuk izvana, nešto k'o iz priče o 3 praščića, ali je srećom naša koliba od kamena. Uz lagani osjećaj povišene temperature uspijevam zaspati, ali se budim u 5 ujutro i dalje čujem vjetar kako fijuče vani. 

Cesta prema gore je vrlo siroka

Dok se čudim zašto nas nisu probudili pola sata prije, oblačim se i izlazim van prema wc-u. Još uvijek je mrak, ali jasno razaznajem dvoje ljudi kako sjede i smrzavaju se ispred doma. Nisu platili noćenje, ne mogu ni ući u dom. 

idem prema wc-u koji plaćam 2 eura po upotrebi i dok se još uvijek iščuđavam kako je moguća tako nehumana politika razaznajem poznati motiv na vratima wc-a. Dubrovnik! Reklama za putovanje oko svijeta uključuje Dubrovnik kao jedan od vrhunaca putovanja! Skoro da sam počela ostalim ljudima govoriti “gledajte, ovo je Hrvatska, moja zemlja”, ali sam se suzdržala. Eto, nasa mala Hrvatska je svugdje u svijetu popularna, a dokaze za to nalazimo i u poljskom wc-u na Fujiju. Neko gore ima dobar smisao za humor. Po povratku u dom srela sam našeg vodiča.

“Gospon vodič, kad krećemo na vrh?”

“Krećemo oko 8. Dolje. Vjetar je prejak, opasno je za penjanje.”

Kamenje na krovu doma i cesta kojom se penjemo

Dakle, smatram se dosta flexibilnom i tolerantnom osobom, ali ovo je bio pravi test za moje živce. Pojela sam dio doručka i nadala se nekakvom čudu, nagloj promjeni vjetra. Suncu koje bi se pojavilo i nagnalo tog čovjeka da kaže : “Jao što je lijep vrh, ajmo ipak gore”. 

Nakon doručka izašli smo van i čekali da se svi skupimo. Red slikanja, red uzdaha... i svanulo je. Onda sam ugledala njega. Ne znam mu ime, ali čovjek je bio obučen u kratke trkačke hlačice i jaknu za trčanje. Imao je samo bocu s vodom i trčao prema vrhu. Izgledao je k'o da je krenuo odraditi krug oko Jaruna. Krenula sam za njim 10 m oko doma dok mi se nije otvorio put prema vrhu. Na stazi su bile grupe planinara u smjeru prema... gore! Gore, ne dolje! Ah, eto ga na... sjurila sam se do vodiča i najljubaznijim mogućim glasom ga upitala kako to da toliko ljudi ipak ide gore? Nakon 10 minuta uspjela sam dogovoriti da nas 5 idemo na vrh sami i da ćemo se vratiti do autobusa u dogovoreno vrijeme. Ako nas nema, mogu slobodno ići. Moram priznati da nisam očekivala da će nas pustiti.

Planinarski štap koji prodaju na početku uspona

Na vrhu!

Pred sam vrh sretali smo dosta planinara koji su se spuštali dolje i hrabrili nas. Na vrhu ni p od pogleda, ali među nama totalna euforija. Htjela sam skinuti jaknu da se slikam u klupskoj majici, ali je bilo prehladno. Magla, vjetar, kiša, snijeg i nas par sa različitih dijelova svijeta skačemo na vrhu. Popeli smo se na vrh za sat i pol i spustili dolje sat i pol vremena prije polaska autobusa. Taman dovoljno vremena za kratki shoping i jos par fotografija. Spust nije naporan jer, osim kamenitog vrha, većina staze je nekoliko metara široka i napravljena bagerom na siparu.

Ne mogu reci da nije bilo odredenog rizika što smo krenuli gore bez vodiča. Na Fujiju svake godine pogine nekoliko planinara jer podcijenjuju planinu i kreću gore izvan sezone. Od kraja 2003. skoro 50 planinara http://www17.plala.or.jp/climb_fujiyama/climbing_season.html. Međutim, vodič je dobro predvidio  da se cijela grupa ne može u tim uvijetima popeti gore i doći nazad dovoljno brzo, ali da nama to neće biti problem.

“Prije par sati smo bili gore”, cujem Ma i Lauru kako govore dok se namačemo u vrućoj vodi onsena s pogledom na Fuji. 

     お休富士山！また明日! (Oyasumi Fuji san! Mata ashita! = Laku noc Fuji i vidimo se sutra!)

Zalazak sunca iza Fujija s mog balkona.

Bez brige, plišani štakor nije za jelo.

Početak uspona vodi kroz šumu koja je
treće najpopularnije mjesto u svijetu za samoubojstva.

Ništa nam neće ovaj dan pokvarit!

U skupnom ležaju.

Ulazak u područje ruba kratera.

Šetnja po oblacima.

Spust prema dolje.

Kovanice za sreću.

Nije preporučljivo hodati izvan staze.

Molitvene zastavice.

Jos malo pa smo nazad.

Ostaci prošlogodišnjeg snijega.

Zasluzeni odmor.