Od istočne do sjeverne prijestolnice

Šangaj (上海) u doslovnom prijevodu znači „na moru“ (上 = shàng = na; 海 = hǎi = more). Gledam iz aviona to more i razmišljam koliko je različito od našeg. Mutno, prljavo žute boje i načičkano tankerima. Nisam očekivala da će to biti moj prvi susret s Kinom. Laura se žali da joj je vid mutan, valjda u skladu s vodom. Pripisale smo to smjesi uzbuđenja, umora i sniženog tlaka u avionu. Radimo par fotografija u avionu i veselimo se slijetanju u Šangaj.
         Laura i ja smo na istom programu stručnog usavršavanja, ona iz Rumunjske, a ja iz Hrvatske. Srele smo se prije točno 11 mjeseci u avionu za Tokio. Ona je sjedila na mom mjestu. Nakon što sam nekoliko puta provjerila svoju kartu i broj na „njenom“ sjedalu pristojno sam joj rekla: „Oprostite, sjedite na mom sjedalu“. Ona je pričala sa svojim kolegicama nekim „čudnim talijanskim“ jezikom i nije niti najmanje obratila pažnju na ono što sam rekla. Nakon par sekundi ponovila sam istu stvar, ovaj put malo glasnije i mrvicu manje pristojno. Pogledala me u čudu i iznenađeno rekla „Ne, ja sjedim na svom mjestu“. Još mi je slavodobitno pokazala svoju avionsku kartu. Ustanovile smo da je mjesto ipak moje. Laura se pokupila na drugu stranu našeg reda i prepustila mi sjedalo. Taj let je trajao 11 sati i nismo više prozborile niti riječi. Ona je pričala sa svojim rumunjskim prijateljicama, a ja s Karmen, još jednom Hrvaticom. Karmen i ja smo se nakon nekoliko sati truckanja u vlakovima, autobusu i taksiju dovukle do našeg doma i koga tamo ugledam kako sjedi na koferu – Lauru! „O ne, opet ona čudna Talijanka!“, pomislih. „O ne, opet ona Nijemica!“, pomisli Laura. Tako su me ona i njene prijateljice procijenile. Valjda sam strogo djelovala. Poslije smo nas tri (Rumunjka, Kineskinja i Hrvatica) postale nerazdvojne i sad smo se mogle smijati toj epizodi. 

"Talijanka" i "Nijemica"
 javljaju da uskoro stižu.

         Na put po Kini Laura i ja krećemo iz Tokija. U Pekingu će nam se pridružiti Ma, a par dana kasnije i Laurin dečko Ovidiu. Nakon toga slijedi obilazak Kine.
Dakle, polazišna točka nam je glavni grad Japana - „istočna prijestolnica“ ili Tokio (東京, 東 = to = istok; 京 = kyo = prijestolnica (japanski izgovor)). Ime je dobio kada je 1868. godine car Meiji preselio prijestolnicu iz Kyota nešto istočnije u Edo. Edo time dobiva novo ime i postaje Tokio. U Tokiju ništa novo. Sve ide kao po špagici. Ljudi su tihi i pristojni. Unatoč ogromnom broju ljudi, sve se odvija u minutu točno. Laura i ja smo se ukrcale u avion i krenule prema Pekingu. Do tamo putujemo kineskom aviokompanijom Eastern Airlines i imat ćemo jedno usputno stajalište u Šangaju. Hrana u avionu je u skladu s nazivom aviokompanije – istočnjačka. Veselim se kineskoj hrani. U šangajskoj zračnoj luci ne zadržavamo se dovoljno dugo da bismo otišli do grada, pa se zadovoljavamo s kolačima i kineskom Coca Colom, odnosno 可口可乐 (kěkǒukělè).

Limenka Coca Cole.

Na kraju smo se u zračnoj luci Pudong zadržale duže nego što smo planirale. Zbog oluje koja je bjesnila Pekingom, kasnili smo u polasku skoro 2 sata.

Peking je „sjeverna prijestolnica“ (北京，北 = běi = sjever; 京 = jīng = prijestolnica (kineski izgovor)). Ime je dobio za vrijeme Ming dinastije kada je 1403. godine uz južnu (Nanjing, 南京) postao sjeverna prijestolnica. Ime grada se mijenjalo kroz godine dok Beijing nije ponovno ušlo u upotrebu 1949., osnutkom Narodne republike Kine. Zašto mi onda kažemo Peking? Negdje u 17.-18. stoljeću taj naziv su u svoje knjige zapisali francuski misionari. Ili su oni loše razumijeli kineski ili su naziv grada čuli na nekom dijalektu, kako god bilo, danas je službeni naziv grada Beijing, a na hrvatskom ostade Peking.
          U glavnom gradu Kine dočekao nas je aerodrom u magli i tmurno vrijeme. Pista je bila puna vode, a kontrolni toranj u magli. U jednom trenutku mi je prošlo glavom ono što je profesor rekao prije puta. Nije valjda bio u pravu?! 

Sve se razvedrilo kad smo ugledali nasmijano poznato lice. 

"Jeste li gladne?" upita Ma.
"Još pitaš!"

Eksplozija novih okusa. 1000 godina "stara" jaja, Gong Bao piletina, Dongpo svinjetina i hrpa povrća. U kineskoj kuhinji nije uobičajeno posluživati ništa sirovo, pa tako ni salatu, ali vremena se mijenjaju.

Kina

2012., kolovoz, dva tjedna prije puta

„Profesore, htjela bih Vas obavijestiti da u 9. mjesecu planiram posjetiti prijateljicu u Kini.“
S knedlom u grlu priopćila sam svom mentoru. Što ako kaže da ne mogu? Treba mi njegov potpis za izlazak iz Japana.
„Marijana san, to nije sigurno. Kina je komunistička zemlja, možda se nikad ne vratite“.
„Profesore, odrasla sam u Jugoslaviji, tamo su na vlasti isto bili komunisti.“

„Stvarno? Živjeli ste u Jugoslaviji?“

„Da“
„A gdje sad živite?“

„U Hrvatskoj“

„Hr-vat-skoj? Aaaa, znači Jugoslavija je postala Hrvatska!“

„Ne baš...“

„Dobro, možete ići, ali morate mi predati sve rezultate istraživanja što ste do sada napravili, za slučaj da se nikad ne vratite“.

3 dana prije puta

         Još samo par rečenica i gotovo. Baš sam zadovoljna napisanim radom. Nisam spavala 3 noći, ali nema veze. Još se stignem odmoriti prije puta.

2 dana prije puta, pišem mail

         „Dear Ma, slučajno sam izbrisala sve što sam radila zadnja dva dana. Sad to pokušavam popraviti.

31. kolovoza, 4:33 poslije ponoći

Konačno sam gotova s radom. Još samo 21 sat do polaska aviona! Bilo bi dobro da se počnem pakirati.

Mentor je htio da ovo ljeto idem s njim na konferenciju u Italiji. Iz Japana bih avionske karte platila oko 1000 eura. Profesor me probao uvjeriti da mi je to usput dok idem u Hrvatsku (da, nedostaje mi obitelj, ali izdržat ćemo još 7 mjeseci razdvojenosti).
Profesor nije odustajao od nagovaranja: „Marijana san, jest ćemo pizzu i sladoled.“

Zbilja? Tko bi tome odolio! Unatoč njegovom protivljenju, konferenciju u Italiji, pizzu i sladoled, odlučila sam zamijeniti s kineskom hranom i tri tjedna odmora u Kini. Ma je napravila plan puta, a Laura i ja smo se složile sa svim prijedlozima. Kao prava informatičarka, sve nam je napisala u Excel tablici. Sutra ujutro krećemo!

Poveznica na kartu putovanja.