Ishinomaki ボランティア trip

U Japanu su potresi svakodnevnica, ali svi će još dugo pamtiti onaj koji se dogodio 3/11 2011. Nedavno sam bila tjedan dana u gradu koji je među najpogođenijima cunamijem koji se obrušio na obale nakon potresa. U 5 mjeseci boravka u Japanu, nigdje nisam osjetila toliko životnosti i povezanosti među ljudima kao u Ishinomakiu. Mogu vam samo slikama prenijeti dio svojih dojmova.

https://picasaweb.google.com/mzgela/Ishinomaki11180212?authuser=0&authkey=Gv1sRgCNu-0PDpl_-T9wE&feat=directlink

(edit: Google je ukinuo Picasu, pa su slike trenutno nedostupne)

Za one koje više zanima što se dogodilo u Ishinomakiju:

http://www.dailymail.co.uk/news/article-1366898/Japan-tsunami-earthquake-30-children-sit-silent-classroom-parents-vanish.html

http://www.dailymail.co.uk/news/article-1366934/Japan-earthquake-tsunami-10k-missing-Ishinomaki-death-toll-set-hit-25k.html

http://www.washingtonpost.com/national/in-ishinomaki-japan-stories-of-survival-and-loss/2011/03/28/AF6FPoyB_story.html

Watashi no shumi wa orienteeringu suru koto desu

Orijentacijska karta Oume
- Juniorsko prvenstvo Japana.

Moj hobi je orijentacija. Tu sam rečenicu nebrojeno puta rekla. Vjerojatno svaki moj profesor na Gakugeu to zna (pa i neki koji mi nikad nisu predavali). No, koliko se zapravo stignem baviti orijentacijom u Japanu i kako ona izgleda?

Priključila sam se orijentacijskom klubu ES Kanto. Mogla bih reći da su me primili u svoju obitelj, koliko god je to moguće na japanski način. Klupska obitelj koja živi u blizini vozi me na trke, a uz njihovu šestogodišnju kćer mogu brže učiti japanski. Vokabular nam je tu negdje.

Krenimo od malih nogu - Juniorsko prvenstvo Japana.




Trčala sam u kategoriji WA short. Nije mi baš bilo drago. Nedostaje mi trčanje i htjela sam malo dužu stazu. Kaže mi kolegica iz kluba neka onda prođem stazu 2 puta (ona je trčala MA, jer joj je WA long bila prekratka). Naravno da sam istrčala dvije dužine staze, ali u jednom pokušaju. :)

Utrka se održavala u Omeu - gradiću u rubnum dijelu Tokija, na granici sa Saitamom.

Obavijesti u dvorani 
jasno se čuju preko razglasa

Dolazak pred školu i smještaj u školsku dvoranu podsjetio me je na naše trke. Koje su razlike? U dvoranu nije dozvoljeno ulaziti u tenisicama i nije dozvoljeno ništa jesti. Jesti se može isključivo vani u prostoru određenom za to, jer nije pristojno ni jesti na ulici (da rezimiramo - ostala sam gladna taj dan). Unutar dvorane je i štand s opremom za orijentaciju. Dresovi, Moscow kompasi, Silva kompasi... Pokazala sam stričeku na štandu svoj vjerni Moscow kompas, a on ga je pogledao, rastavio, očistio, promijenio nekakvu žicu i vratio mi ga sastavljenog u ruke za 0 yena. K’o ne bi volio japansku ljubaznost. :) Čip na žalost taj puta nisu imali, a nemam ga ni ja, jer se u ovom dijelu Japana ne koristi SI sistem, nego e-card.

Nije ovaj japanski težak,
samo treba puno trčati.

Ok, vrijeme je za trku! Zagrijavanje do starta, istezanje, čekanje... Ulazim u koridor, kad ono, moj je start već krenuo! Sat na startu pokazuje stvarno startno vrijeme, a ne vrijeme onoga ko ulazi u koridor. No dobro, moram li spomenuti da me tako glupa greška odmah u startu dekoncentrirala. Moja trka - loša, trčanje po sumi nakon dugo vremena - fenomenalno! Neke dijelove sam morala proći doslovce s kartom u zubima. Teren je bio blatan, strm i zarastao, a kiša je pljuštala dobrim dijelom trke. Po mojoj lakoći gubljenja i toj kiši podsjetila me je na trku u Dubravici prošle godine.

Iako se u nekim djelovima Japana koriste SI čipovi,
većinom je u upotrebi E-card.

Nakon očitavanja čipa i dalje ne znam prolazna vremena, a onda mi ukazuju na zgodan detaljčić - na e-cardu se može pogledati prolazna vremena na malom displejiću. Totemo benri des (vrlo korisno)!  :)

Moj ljubazni domaćin iz ES Kanto kluba je pobijedio u svojoj kategoriji, pa smo svi ostali u dvorani do proglšsenja. Prije toga primjetila sam da se jedan trkač obraća okupljnoj masi preko razglasa, Oko njega sjede dječica u krug, dok on njima tumači nešto na karti uvećanoj na veličinu oglasne ploče. Kasnije sam saznala da je to pobjednik trke, koji javno radi svoju analizu. Pri tome svi dobiju u ruke crno bijelu kopiju karte, tako da lakše mogu pratiti o čemu čovjek priča. Vrlo korisno za razvoj malih trkača. Karta je crtana na jednak način kao što se crtaju orijentacijske karte u ostatku svijeta, prema međunarodnim pravilama. Stoga, bez obzira što su popratni natpisi nerazumljivi, sama orijentacija je jednaka kao i u Hrvatskoj.

Javna analiza trke.

 Pobjednik prepričava svoj odabir puta.

Uvećani prikaz orijentacijske karte za potrebe analize trke.

Nakon proglašenja pobjednika (uz prikladni nagradni fond), slijedi zabavni dio za sve sudionike. Ovakav način zabave vjerojatno prolazi samo u Japanu. Naime, igralo se Jan-ken-pon (じゃんけんぽん) za nagrade. Igra kod nas poznatija kao kamen, papir, škare. Čovjek na bini pokaže jedan simbol, a cijela dvorana igra protiv njega. Tko dobro pokaže ostaje stajati i ide u drugi krug, a oni lošije sreće (ja), sjedaju dolje. Najzanimljiviji dio je da nitko ne vara! Svi igraju pošteno i ne mijenjaju odluku ako su loše pokazali. Može li to proći kod nas?
Nakon što su podijelili hrpu nagrada, svi idemo doma.


Do idućeg orijentiranja... pozdrav iz Japana!





Rezultati

Fotografije

Startni koridor. Ne moze se u krugu dvorane hodati u tenisicama.

Startne obavijesti.

Dvorana se ne grije iako je vani temperatura oko nule.

Zato je dobro imati grijuće jastučiće. Sjajan primjer egzotermne reakcije!

Noname dresovi.

Trimtex dresovi.

Moscow servis.

Što li se ovdje zanimljivo događa?

Javna analiza trke. Pobjednik prepričava svoj odabir puta.

Kako bi ostali lakše pratili analizu, svako može uzeti primjerak karte.

Rezultati, rezultati...

Ha... moglo je i bolje.

Za par yena može se kupiti i karta neke druge discipline.

Ne znam naplaćuje li se i doktor, ali dobro je da ga ima.

Prostor dvorane treba očuvati urednim, stoga se posebne papuče koriste i za wc.

Postolje je spremno.

Pobjednici su također spremni. Srećom Japanci nisu krupni.

Postolje se može iskoristiti i za najavu sljedeće trke.

A sada... nakon sporta... zabava!

Iako nije bilo dosta nagrada za sve u dvorani, svi su je napustili s osmijehom na licu.

E kad se samo sjetim al se nekad dobro jelo baš

U prvih 10 dana japanske kuhinje izgubila sam 3 kg. Nakon što sam ih uspješno vratila nazad mogu reći koju riječ o hrani u Japanu. Jučer sam saznala da stari Japanci nisu jeli meso. Samo je riba bila na meniu (kad je ulove) i tako svaki dan. Možete li zamisliti život bez kulena? Pa krenimo redom...

Soba (jelo, a ne prostorija)

Vruća soba s divljim povrćem

K'o što rekoh, nema mesa. Na slici je soba s divljim povrćem. Najvažniji u ovoj zdjeli su rezanci. Mislim da su od raži. Može se jesti vruća ili hladna. Osobno me nije oduševila ni u jednoj kombinaciji, ali ne jedem juhe ni u Hrvatskoj, pa im nije za zamjeriti. Ova porcija je pripravljena u Soba restoranu u podnožju planine Takao. To im je jedino jelo koje poslužuju (na 101 način) i sobu rade ručno u tom restoranu. Cijena: oko 1000 jena (10 eura). Uz jelo se dobije i besplatan čaj, ali to je običaj u skoro svim restoranima. Čaj je bio totemo oiši (vrlo ukusan).

Hladna soba s divljim povrćem

Sushi

Još uvijek se držim odluke da sam u prošloj godini pojela sasvim dovoljno sirove ribe. Ne bih se upuštala ni u raspravu o razlici između sushija i sashimija jer do sad me ništa od toga nije oduševilo. Dok ne budem imala nešto dobro za reći šaljem samo slike.

Cijena: 100 jena tanjurić sa 2 suhija (sami procijenite koliko možete pojesti)

Sushi hobotnica

Nekad je pravi izazov jesti štapićima.

Takoyaki =  okruglice s hobotnicom = octopus (tako) balls

Takoyaki priređeni u školi

Moj prvi susret nije prošao najsretnije. Nakon jednog takojakija prepustila sam ostalih 5 kolegici i zauvrat pojela kebab. Drugi susret se zbio sasvim neočekivano u osnovnoj školi. tamo sam ih priređivala zajedno s djecom i ostala iznenađena kako dobri mogu biti. Izvorno su to okruglice s hobotnicom posute listićima sušene ribe. Od vrućeg zraka listići se miču pa sam imala osjećaj da se hrana kreće po tanjuru. Meni draža verzija je kad se umjesto hobotnice stavi tuna ili kobasica i bez ribe u listićima molim.

Cijena: oko 400 jena (4 eura) ili džabe u školi.

Uređaj za pečenje takoyakija

Onigiri

Dobro je ako unaprijed znate što je unutar njega.

Kako bih mogla zaboraviti rižu. Onigiri su japanska inačica sendviča, samo što je umjesto kruha riža. Unutar riže je obično riba. Kako biste ga lakše držali u ruci zamotan je u morsku travu. Cijena: 50 jena u trgovini. Još uvijek su mi draži europski sendviči.

Ramen

Miso ramen, samo malčice ljut.

Juha s malo mesa i rezancima. Probala sam do sad 4 inačice. Samo mi je jedna zapela za nepce, ali nekima je ramen prvi izbor kad su u pitanju japanska jela. Meni je doslovce zapeo za oko, jer vaditi rezance štapićima iz juhe nije nimalo zabavno, naročito ako je juha ljuta.

Cijena: U Tokyo Gakugei kantini oko 400 jena.

Udon nudls

トマト　クリム　ウドン

Mmmmm... Tooootemo oiši (vrlo, vrlo ukusno)

Tjestenina od riže, ali za razliku od ramena rezanci su vrlo široki (i nisu u juhi nego umaku). Moja omiljena kombinacija vuče na europsku hranu - tomato kurimu udon (udon nudle s kremastim umakom od rajčice + sir + neke japanske gljive).

Možda vam čudno izgleda da za rajčicu kažu tomato, ali japanski jezik obiluje engleskim riječima, samo su malo prilagođene njihovom izgovoru. Recimo, za poljubac kažu kisu, a ljubavna priča je rabu sutori. Ostaje enigma kako nisu imali potrebu za tim riječima i prije dolaska Amerikanaca.

Cijena: oko 400 jena u našoj kantini

(Trebali su ih imati u ponudi samo jedan tjedan, ali nakon što su 4 gajkokudžina (stranca) naručivala dotični udon 3 dana za redom odlučili su ih ostaviti još koji dan u poudi. (Danas je teta u kafeteriji osjetila posebnu potrebu priopćiti mi da od sutra neće više biti u ponudi.)

Hotou

Porcija dovoljna za cijeli tjedan

Posebna vrsta udon nudla s miso juhom i bundevom. U verziji koju sam ja probala bilo je još puno povrća i gljiva, ali taj miso mi nikako ne sjeda. Pozitivno je što je jelo bilo vruće, a vani i u prostoriji gdje smo jeli hladno (a mi bosi). Negativno... ah, jesam vam rekla što mislim o juhama?

Cijena: navodno 1500 jena. Ne znam, jer nam je bilo uključeno u cijenu izleta u podnožje Fujija.

U početku je dobro izgledalo, do prve žlice.

A sad nešto sasvim drugo...


Miso, soja umak i đumbir su prekriženi u mom popisu namirnica. No, još sam u kušajućem modu pa se stignem predomisliti.


Piletina u soja umaku.

Prva piletina u soja umaku u nizu. 

Mljac! Prvo me je teta ljubazno upozorila da je ovaj umak japanski i da bih možda više htjela europski umak. Ok, iz aviona je vidljivo da nisam Japanka, ali kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin. Dakle - soja umak. Prvi zalogaj i... wow! Pa ovo je ukusno! Prijateljica iz Kine me je čudno pogledala jer zadnja 2 mjeseca dislajkam sve što sadrži dotični umak, a sad ga odjednom skupljam kruhom s tanjura. Idući tjedan sam dobila za večeru svinjska rebarca kuhana u soja umaku. Mmmm... Soya sosu oiši des.

Cijena: 1200 jena + vruće pecivo s putrom 200 jena

Goveđi jezik (Gjutangu)

Junetina nije moj prvi mesni izbor, ali s ovom nećete pogriješiti.

Eto, probala sam ga prvi put u zemlji u kojoj nekad davno nisu uopće jeli meso i ostala vrlo ugodno iznenađena. Dobro je išao uz crno vino.

Cijena: 1570 jena na popustu (inače je 2500 jena)















Doria (riža sa rastopljenim sirom)

Sir je vrlo rijetko sastojak japanskog jela. 1 kg svježeg sira je 100 kn.

Jela sam je 2 puta. Prvi put u europskom restorančiću u našem kvartu. Bilo je ok, ali ništa specijalno. 2. put u japanskom restorančiću na Shinjuku-u (glavni Tokijski trg). E tu bih večericu ponovno pojela. Rižoto sa šampinjonima i slaninom prelije se rastopljenim sirom u vreli tanjur, tako da sir još cvrči u tanjuru dok stigne na stol.

Cijena: 400 jena u restorančiću (iznenađujuće povoljno za Japan).

Palačinka s kupusom (okonomiyaki)

Većini lokalnih Europljana je teško prihvatiti da su slastice kisele i slane,
a meso slatko.

Samo ime kaže, palačinka je iznutra punjena kupusom, a izvana prelivena nekim slatkim umakom (teksture laka za parkete). Super izgleda, ali nemam je želju ponovno jesti.

Cijena: mislim da je bila oko 300 jena

Moram priznati da Japanci ne znaju što su prave slastice. Zato sam ih prestala kupovati koliko god primamljivo izgledale jer im je okus prilično spužvast i jednak za sve kolače. Za sad se držimo domaće izrade kolača iako nemamo pravu pećnicu u domu. Naša Bosanka Vanesa je najbolje uklopila japanske namirnice u odlične kolače (čak mi je i juha od bundeve u kokosovom mlijeku odlična). Možda bi mogla izdati kuharicu za Japance,  ali možda me i onu uspiju razuvjeriti u pogledu kolača kao u pogledu hrane.

Vrijeme je za ručak.

Dobar tek!

Povrće uz houtou - probala sam od svega po malo i na tome je i ostalo.

Kavica u trgovini kave. Odličan predah prije ceremonije nošenja kimona.

Sticky rice. Vrlo popularna japanska slastica.

Domska prehrana - kineska piletina mmmmmm....
Ma Jing's Chinese chicken

Domska prehrana2 - omlet sa šparogama

Korejski suši - bez sirove ribe.

Hyaku en sushi (百円すし - sushi za 100 yena) birajte što želite i koliko želite.