Tokyo Gakugei University

Razigrana TGU karta. 

Dragi svi!

Kako se ne biste previše brinuli jesam li živa i zdrava šaljem vam nekoliko sličica iz dalekog Japana. Za one koji ne znaju, zahvaljujući stipendiji japanske vlade, točnije njihovog ministarstva (MEXT), omogućeno mi je stručno usavršavanje u Japanu u trajanju od jedne i pol godine.

Tokyo Gakugei University (TGU) - moj trenutni dom , odabrala sam između 60 sveučilišta ponuđenih u programu stručnog usavršavanja profesora. Zašto? Jer slovi kao najbolje sveučilište za obrazovanje profesora u Japanu. Pomaže i činjenica da poznavanje japanskog jezika nije obavezno.

Listopad u Tokiju potpuno me iznenadio toplinom. Temperature su debelo iznad 20 stupnjeva i nemam osjećaj da je jesen. Nakon što sam se oporavila od 13-satnog leta (i viroze koju sam gratis dobila), krenula sam u istraživanje svog sveučilišta. Ostalo je još nekoliko dana do početka predavanja.
Kao što vidite, Japanci su se pobrinuli da se ne izgubimo po sveučilištu pa su nam dali dobre upute za snalaženje po njemu (priložena karta). Osim silnih japanskih slova, koje na žalost još uvijek ne razumijem, prilično me iznenadila njihova fasciniranost likovima iz crtića. Mi se nalazimo u dijelu Tokija koji se zove Koganei city i njegov je simbol bebica u pelenama. Na priloženoj karti mogu se vidjeti i zečići, mačke (Hello Kitty), ptičice...

Stazica kroz kampus

Samo sveučilište građeno je 40-ih godina. U početku je bilo vojna baza, a kasnije je dobilo današnju namjenu. Stoga ne čudi mnogo betona u konstrukciji. Izvan zgrada je sasvim druga priča. Oaza zelenila i sporta.

Administrativna zgrada

Još jedno iznenađenje je došlo u vidu spoznaje da se u sklopu sveučilišta nalaze vrtić, osnovna i srednja škola. Klinci su im preslatki u onim svojim plavim odjelcima i šeširićima. Školsko zvono nisam još nijednom čula nego puštaju neku ugodnu muziku na razglasu (Imagine - Beatles). Ta muzika se čuje često tijekom dana, jer na taj način provjeravaju hoće li razglasi raditi u slučaju uzbune. I da, još se ništa nije treslo :)

Kampus ima terene nogomet i bejzbol, atletsku stazu, bazen,
dvorane za odbojku, košarku, stolni tenis, borilačke vještine...  

Na sveučilištu se nudi cijeli niz sportskih aktivnosti. Nama su preporučili da upišemo stolni tenis i džudo.  Zapravo, možemo upisati bilo koji predmet na sveučilištu, ali zbog jezične barijere sportovi i glazbeni predmeti su nekako najprikladniji. Mene je zainteresirala atletska skupina, kad već nemaju orijentaciju, ali sam na kraju ipak završila na stolnom tenisu i biciklizmu.

Džudo ili karate?

U Daigakuu (sveučilištu) imamo 2 kantine. Hrana je dosta povoljna, ali treba se dobro pomučiti da se nađe nešto što ima isti okus kao naša jela. Kako bismo se lakše snašli u ponudi Japanci su napravili plastične modele hrane. Prilično realistične. Ponuda modela se mijenja u skladu s ponudom na dnevnom meniu. Hrabro isprobavam sve što je u ponudi i za sad mi se najviše svidjela riba.

Dnevna ponuda. 100 jena je otprilike 1 euro.

Ovo nisu juhe koje prkose gravitaciji, nego dnevna ponuda
prikazana pomoću plastičnih modela hrane.

 

Na kraju sam se odlučila za ovu kombinaciju. Riba za 5!
U blagovaonici se nalazi aparat za čaj iz kojeg se možete
besplatno poslužiti čajem u neograničenim količinama.
Slično je i u restoranima. Čaj se besplatno poslužuje.

Uskoro će sajam bicikala, nadam se da ću uloviti neki dobar.

Dom je smješten unutar kampusa sveučilišta, pa se do predavaonica može pješice ili biciklom (10 minuta). Neobično je da se bicikli moraju registrirati. Registracija je 3000 jena (oko 30 eura), pa ko voli nek' izvoli.

Rame uz rame: Tonga, Uzbekistan, Brazil, J. Koreja, Kina
 - pravo internacionalna super ekipa!.

U domu su uglavnom samo profesori na programu stručnog usavršavanja i nekoliko japanskih studenata koji nam pomažu u svakodnevnom životu. Dolazimo iz cijelog svijeta: Tonga, Uzbekistan, Brazil, J. Koreja, Kina, Rumunjska, Vijetnam, Filipini, Tajland, Hrvatska...

Upoznavanje s programom i ostalim stipendistima.
Još ne znamo što nas čeka.

Prvih 6 mjeseci programa svi moramo proći intenzivni tečaj japanskog jezika. Svaki radni dan po 3 blok sata, ukupno 4,5 sata japanskog jezika + 1-2 sata domaće zadaće dnevno. Uz japanski jezik imamo još nekoliko predmeta na kojima uspoređujemo obrazovne sustave u našim državama, učimo o obrazovanju u Japanu i Aziji općenito, a povremeno odemo i u posjet školama u okolici. Prvi dio programa više sliči kulturnoj razmjeni, nego studiranju. Uz takav raspored ne ostaje nam puno vremena za izradu rada u okviru svojeg istraživanja. Kemijom ću se baviti u preostalih godinu dana.

Domaća sveučilišna mačka odmara na porti.

Džudo oprema je spremna.

Ali je našao hranu. Izgleda k'o japanska dunja.

Svako bira hranu po svom izboru.

Čudni kockasti automobili su u garažama i
nismo primjetili veliku gužvu u gradu od
preko 12 000 000 ljudi.

Trava na terenu je besprijekorna jer je umjetna.

Izvan učionica odvija se jedan sasvim novi svijet. Uranjamo u njega punim plućima i bez puno opiranja. I ovdje se ljudi rađaju, zaljubljuju, rade, žive..., ali na jedan dosta različit način u odnosu na ljude u našim krajevima.

Vani djeca čekaju autobus.

Recimo, danas je skupina školske djece vježbala na igralištu, za Dan sporta. On je 2. ponedjeljka u listopadu i to im je neradni dan. Nema puno tih neradnih dana, ali ono što ima rijetko je povezano s nekom ofanzivom ili vjerskim događajem. 

Riječ disciplina poprima u ovim krajevima sasvim novo značenje. Na fotografiji se lijepo vidi skupina učenika koji čekaju autobus. Nema puno prostora, pa svi stoje vrlo blizu cesti, međutim, nitko joj se dodatno ne približava, a kamoli da bi skočio na nju. Ovo nije slučajnost, nego pravilo. Također na pokretnim stepenicama svi do jednog stoje s lijeve strane kako bi desna ostala slobodna za brzi prolaz. Brzo se čovjek navikne na takvu organiziranost. Kažu da dolaskom u Japan osoba prolazi kroz 4 faze.

1. opčinjenost - sve je sjajno, novo i uzbudljivo

2. čuđenje - zašto neke stvari rade na čudan način, mi to radimo sasvim drugačije. Nema veze, ja ću i dalje po svom.

3. frustracija - ne daju mi da radim po svom

4. prihvaćanje ili odustajanje - što li će biti? Vidjet ćemo kroz idućih godinu i pol. Za sad sam još u fazi opčinjenosti.

Idila za kraj obilaska.

Toliko za sada. Pozdrav s TGU!